Sestra Marija Elizabeta Ivka Tunjić rođena je 09. veljače 1935. kao deveto od desetero djece u dobroj vjerničkoj obitelji od roditelja Ivana i Kate rođene Marković. Rođena je u Bistarcu koje pripada župi Lukavac nedaleko od Tuzle. U Lukavcu je primila svete sakramente krštenja, svete pričesti i krizme.
U svom životopisu s.M.Elizabeta piše kako je kao dijete bila veoma razigrana i u sretnom obiteljskom okruženju uvijek radosna. Najsretnija je bila kad bi je mama uzela za ruku i vodila na nedjeljnu svetu misu.
Veoma dirljivo opisuje kako je doživjela majčine riječi kad je tek pošla u školu. Tad joj je majka rekla: „Drago dijete, evo sada polaziš u školu, pa ako budeš dobro učila dat ćemo te u Tuzlu časnim sestrama.“ Nažalost, ta radost je kratko potrajala. S. M. Elizabeta nastavlja: „Kad sam pošla u drugi razred, umrla je moja draga majka u dobi od 43.godine od tifusa. Tada je za mene završilo djetinjstvo i sve što je djetetu milo i drago. Starijoj sestri je pripadala sva majčina briga, a ja sam joj kao žensko dijete morala pomagati. Tako nisam više mogla ići u školu, ali uvijek su mi ostale majčine riječi duboko utisnute u srce. Moja želja je bila da stupim u samostan i da se posvetim Bogu. Ali radi toga što nisam znala čitati i pisati nisam svoje mišljenje nikome mogla povjeriti“.
Razmišljajući o težini života koji je morala proći naša s. M. Elizabeta nailazimo i na brižnu i nježnu prisutnost Božje ljubavi u ovoj obitelji. Bog je pozvao dvojicu njene braće u duhovni stalež. Jedan brat je bio isusovački brat laik, a drugi brat dijecezanski svećenik.
Tako se i s. M. Elizabeta, njegujući svoju želju iz djetinjstva, nastojala ostvariti u redovništvu. U životopisu piše: „01.svibnja 1956.godine i ja sam ostavila svog dragog oca, braću, sestru i svoje rodno mjesto i pošla za Isusom za kojim sam toliko čeznula da mu služim i Njega jedinoga ljubim“.
Došla je u samostan sestara milosrdnica koje su joj pomogle završiti osmoljetku i tadašnji kuharski tečaj koji je obilježio njeno buduće životno poslanje. Nakon obavljene redovničke formacije svoje prve redovničke zavjete položila je na Veliku Gospu 1959, a doživotne 1964. godine.
Svoje ovozemaljsko putovanje kao redovnica s. M. Elizabeta je započela u Kući Matici u Zagrebu njegujući u Kućnoj bolnici naše bolesne sestre. Poslije toga slijedi njeno služenje kao kuharice u samostanu u Požegi, Kući matici u Zagrebu, u svetištu i župi Mariji Bistrici, te u Potočanima kod Odžaka.
Nakon osnutka naše Provincije na prostoru BiH, s. M. Elizabeta u službi milosrdne ljubavi ostvaruje svoje poslanje samozatajno vršeći djela milosrđa, kako
tjelesna tako i duhovna. Kao kuharica uvijek je bila spremna „gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti“. Međutim, ne zaustavlja se ona samo na tome. U svojoj osjetljivoj duši spremno se uključuje i u provođenje duhovnih djela milosrđa koja su se u datom momentu ukazala kao potreba. Radeći na župama u koje je po Providnosti Božjoj bila poslana, svojom milosrdničkom dužnošću smatra: „dvoumna savjetovati, neuka poučiti, žalosna i nevoljna utješiti…“ Potporu u tom djelovanju imala je u svom rođenom bratu svećeniku prečasnom Peri Tunjiću s kojim je godinama surađivala na župama: Radunice, Gromiljak, Modriča i Teslić. Nisu s. M. Elizabetu zaobišle ni samostanske kuhinje, one u Sarajevu na Stupu, u Abdićevoj, u svetom Vinku, te u Žepču.
Iz mnogih svjedočanstava sestara s kojima je s. M. Elizabeta živjela saznajemo samo ono najljepše: „Uvijek spremna, marljivo je sudjelovala u svakom poslu. Strpljivo prihvaćala svaku teškoću. U društvu je bila jako ugodna i duhovita, prema starijima učtiva, a u ljubavi prema drugima uvijek požrtvovna.“ „Zauzeta za zajedničke poslove koji inače nisu nikome povjereni, blaga, tiha i miroljubiva. Mnogo pažnje je polagala i bila usredotočena na molitveni život.
A kad o s. M. Elizabeti iznose svoja zapažanja sestre koje su s njom proživljavala dio domovinskog rata i poslije toga, reći će kako je s. M. Elizabeta na njih ostavila svjedočanstvo uistinu Bogu darovanog i predanog života.
Kako je u vrijeme rata pučka kuhinja bila smještena u prostorijama našeg samostana svetog Vinka, s. M. Elizabeta je znala pripremiti i izdati i više od 170 ručkova dnevno. A to je trajalo nekoliko godina. Sestre ne pamte da su je vidjele umornu od tog posla. I kad se sa dobrotvorima koji su dolazili iz stranih država nije znala sporazumjeti jezikom koji su oni govorili, s. M. Elizabeta je našla način komunikacije. Govorila je jezikom ljubavi koji svaki dobronamjeran čovjek razumije. Odlikovala se nesebičnim i neumornim darivanjem.
Kad je radi starosne dobi i nemoći došla u samostansku zajednicu na Stup u kojem je dom za stare i nemoćne, uključila se u služenje njima onoliko koliko je mogla. Istrošena, pala je na bolesničku postelju u kojoj je na dan Žalosne Gospe doživjela svoje preseljenje iz vremenitoga u vječni život.
Draga naša s. M. Elizabeta, vjerujemo da si svoj odmor našla u Isusovu srcu. Neka ti on u svojoj milosrdnoj ljubavi oprosti ljudske slabosti. A mi ti, tvoje sestre zahvaljujemo za uzoran redovnički život življen u vjernosti, poslušnosti, poniznosti i sebedarju do posljednjih ljudskih mogućnosti. Zahvaljujemo ti za primjer služenja i iskrenog predanja u volju Božju. On koji te je za sebe stvorio i oblikovao, koji te je po svome križu sebi privukao i suobličio, neka ti udijeli radost uskrsnuća. Prati iz vječnosti svoje sestre milosrdnice i zagovaraj nas. Pokoj vječni daruj joj Gospodine!
