Pokojna s. M. Slavomira (Mare) Škojo

s. M. Slavomira, krsnim imenom Mara, rođena je 7. svibnja 1952. godine u Bukovoj gori, župa Grabovica u općini Tomislavgrad. Bogobojazna, istinska vjernička obitelj Tadije i Milice rođ. Perković imala je petero djece. U obiteljskom ozračju u kojem je Bog uvijek bio na prvom mjestu, mala Mara je zavoljela život, Boga i Crkvu. Najprije u majčinu zagrljaju, a kasnije u krilu svoje obitelji i svoje župne zajednice doživjela je prve spoznaje i nauk o svemu ljudskome i kršćanskome.

Obitelj Škojo živi uglavnom od poljoprivrede i stočarstva i time uzdržava svoju obitelj. Nije im uvijek bilo lako, ali čvrsta vjera, nada i ljubav vodila ih je kroz život.

s. M. Slavomira je od malih nogu spoznala i težinu i ljepotu života. U duši je osjećala želju za služenjem Bogu. Zato se odlučuje na samostanski život u zajednici sestara milosrdnica. Sa 15 godina dolazi u Sarajevo i tu kao aspirantica ostaje dvije godine. 01. kolovoza 1969. odlazi u Zagreb u Kuću maticu u kojoj započinje svoju redovničku formaciju. Prve svoje redovničke zavjete polaže na Veliku Gospu 1971., a doživotne 1976. godine.

Na svom životnom putu služenja i sjedinjenja sa Svevišnjim imala je puno zavoja. Kao hodočasnici prema vječnosti obično vidimo samo mali dio puta, do sljedećeg zavoja, Ali Svevišnji ima jasan pregled nad cijelom cestom. S. M. Slavomira je rano osjetila i križ bolesti koji je spremno prihvatila kao jedan od najvažnijih i najsvetijih simbola kršćanstva. Zajedno s tim križem došle su i obveze koje su joj bile povjerene. U duhu predanja i povjerenja u Božju svemoć nalazi smisao svoga služenja. Na postajama svoga redovničkog života od Zagreba preko Sarajeva do Trebinja, Šipovače, Kruševa, Stoca, Tomislavgrada i Mostara živi svoje milosrdničko poslanje tiho i samozatajno. U duhu karizme svoje Družbe, spremno i radosno vrši tjelesna djela milosrđa koja su joj kao kuharici bila povjerena. Uz ono „gladna nahraniti i žedna napojiti“ nije zanemarila ni ona duhovna. Znala je dobro s. M. Slavomira da su blaženstva sadržana i u onom: „blago siromasima duhom, blago krotkima, blago poniznima, blago progonjenima…“ i to je svojim životom Bogu svednevice prikazivala, pogotovo kad su je tjelesne snage počele napuštati. Bila je svjesna krhkosti vlastitog postojanja i nužnosti predanja u volju Božju.

Draga naša s. M. Slavomira, svojim redovničkim služenjem ostavila si nam primjer vjernosti i ustrajnosti u predanju Bogu. Ove godine si na svetkovinu Velike Gospe trebala sa svojom generacijom proslaviti svoj zlatni jubilej zavjetovanja. Međutim, vjerujemo da si po križu uznapredovale bolesti kao ljubljena Kristova zaručnica izabrana i pozvana na uzvišenije sjedinjenje s Njim. Dopustio je da proživiš tromjesečnu agoniju patnje, nakon koje te je u okruženju tvojih sestara u zajednici „svetog Josipa Radnika“ u Ljubuškom pozvao u vječnost. Neka ti On uskrsli podari sretnu vječnost! Pokoj vječni daruj joj Gospodine, i svjetlost vječna neka joj vječno svijetli.

                                                                                           s. M. Julijana Djaković