Blago u Gospodinu preminula s. M. Sofija Šimunović

Sarajevo, blagdan Gospe Lurdske, Dan bolesnika 11.02.2012. god. u popodnevnim satima preminula je naša s.Sofija (Marija) Šimunović na svojoj dužnosti kuharice u našem samostanu Majke Divne na Stupu.
Gospodin joj udijelio vječni pokoj.
Sestra Sofija (Marija) Šimunović rođena je 1. veljače 1943. godine u Potočanima, općina Tešanj, BiH, od oca Mije i majke Mare, r. Baštijanović. Od sedmero djece, dva brata i pet sestara, Marija je bila četvrto dijete po redu. Najstarija sestra je umrla odmah po rođenju tako da je Marija ubrzo preuzela brigu u obavljanju kućnih poslova i čuvanju mlađe braće i sestara. Već prije polaska u školu osjetila je svu težinu i grubost težačkog života. Otac je bio teško ranjen, majka je preuzela poslove na polju a Marija je morala voditi domaćinstvo. Nakon očevog oporavka u bolnici u kojoj su sestre milosrdnice radile, otac je maloj Mariji često pričao o ljubavi i požrtvovnosti sestara, tako da se već u djetinjstvu u Mariji javila želja za redovničkim životom. Svoju želju da se posveti Bogu povjerila je roditeljima nakon završenog četvrtog razreda pučke škole. Zbog siromaštva i teške obiteljske situacije Marija nije mogla nastaviti školu te je i želju za samostanom zatomila jer je čula da bez osmoljetke neće biti primljena u samostan. Koncem 1962. godine misionari su u župi držali župske misije i poticali mlade na svećenički i redovnički poziv. Tako je Marija ponovno osjetila Božji zov i odlučila odazvati se. Roditelji nisu pristali a za Mariju su nastupile dvije godine kušnje i strpljivog čekanja sve dok roditelji konačno nisu dali svoju privolu. Kada su roditelji konačno pristali Marijinoj radosti nije bilo kraja.
Na preporuku župnika 8. veljače 1965. godine Marija je primljena u Samostan sestara Milorsdnica u Zagrebu gdje je kroz dvije godine redovničke formacije radosno iščekivala dan potpunog predanja Kristu. Prve redovničke zavjete položila je 1967. godine a doživotne na Veliku Gospu 1972. u Zagrebu. Nakon položenih prvih zavjeta pomagala je u kuhinji u Kući matici sve do 1974. godine kada je premještena u Sarajevo, u Provincijalnu kuću. Kao savjesna i marljiva kuharica, djelovala je u Sarajevu, Derventi, Zavidovićima i ponovno u Sarajevu, na Stupu, odakle ju je Gospodin pozvao u vječnu domovinu. Službu predstojnice vršila je u Derventi, Zavidovićima i Stocu.
Redovničko zvanje za koje se odlučno borila duboko je cijenila i ozbiljno shvaćala. Uvijek uslužna i nasmijana, više šutljiva i povučena, trudila se uz molitvu i vjerno vršenje svetih redovničkih zavjeta biti cijelim svojim bićem u službi Boga slijedeći primjer Isusa Krista i svetih Utemeljitelja. U svom životopisu je napisala da je najviše molila za krepost strpljivosti, smatrajući da je ta krepost veoma potrebna svakoj redovnici. I doista, u strpljivom podnošenju svih poteškoća i križeva, Gospodin ju je pozvao u čas u koji se njemu svidjelo – služeći sestrama, na njezinom radnom mjestu, u kuhinji. Neka joj Gospodin bude utjeha i počinak a naša molitva neka ju prati na putu do konačnog sjedinjenja s Kristom.