Sestra Marija Elizabeta Ivka Tunjić rođena je 09. veljače 1935. kao deveto od desetero djece u dobroj vjerničkoj obitelji od roditelja Ivana i Kate rođene Marković. Rođena je u Bistarcu koje pripada župi Lukavac nedaleko od Tuzle. U Lukavcu je primila svete sakramente krštenja, svete pričesti i krizme.

U svom životopisu s.M.Elizabeta piše kako je kao dijete bila veoma razigrana i u sretnom obiteljskom okruženju uvijek radosna. Najsretnija je bila kad bi je mama uzela za ruku i vodila na nedjeljnu svetu misu.

Veoma dirljivo opisuje kako je doživjela majčine riječi kad je tek pošla u školu. Tad joj je majka rekla: „Drago dijete, evo sada polaziš u školu, pa ako budeš dobro učila dat ćemo te u Tuzlu časnim sestrama.“ Nažalost, ta radost je kratko potrajala. S. M. Elizabeta nastavlja: „Kad sam pošla u drugi razred, umrla je moja draga majka u dobi od 43.godine od tifusa. Tada je za mene završilo djetinjstvo i sve što je djetetu milo i drago. Starijoj sestri je pripadala sva majčina briga, a ja sam joj kao žensko dijete morala pomagati. Tako nisam više mogla ići u školu, ali uvijek su mi ostale majčine riječi duboko utisnute u srce. Moja želja je bila da stupim u samostan i da se posvetim Bogu. Ali radi toga što nisam znala čitati i pisati nisam svoje mišljenje nikome mogla povjeriti“.

Razmišljajući o težini života koji je morala proći naša s. M. Elizabeta nailazimo i na brižnu i nježnu prisutnost Božje ljubavi u ovoj obitelji. Bog je pozvao dvojicu njene braće u duhovni stalež. Jedan brat je bio isusovački brat laik, a drugi brat dijecezanski svećenik.

Tako se i s. M. Elizabeta, njegujući svoju želju iz djetinjstva, nastojala ostvariti u redovništvu. U životopisu piše: „01.svibnja 1956.godine i ja sam ostavila svog dragog oca, braću, sestru i svoje rodno mjesto i pošla za Isusom za kojim sam toliko čeznula da mu služim i Njega jedinoga ljubim“.

Došla je u samostan sestara milosrdnica koje su joj pomogle završiti osmoljetku i tadašnji kuharski tečaj koji je obilježio njeno buduće životno poslanje. Nakon obavljene redovničke formacije svoje prve redovničke zavjete položila je na Veliku Gospu 1959, a doživotne 1964. godine.

Svoje ovozemaljsko putovanje kao redovnica s. M. Elizabeta je započela u Kući Matici u Zagrebu njegujući u Kućnoj bolnici naše bolesne sestre. Poslije toga slijedi njeno služenje kao kuharice u samostanu u Požegi, Kući matici u Zagrebu, u svetištu i župi Mariji Bistrici, te u Potočanima kod Odžaka.

Nakon osnutka naše Provincije na prostoru BiH, s. M. Elizabeta u službi milosrdne ljubavi ostvaruje svoje poslanje samozatajno vršeći djela milosrđa, kako

tjelesna tako i duhovna. Kao kuharica uvijek je bila spremna „gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti“. Međutim, ne zaustavlja se ona samo na tome. U svojoj osjetljivoj duši spremno se uključuje i u provođenje duhovnih djela milosrđa koja su se u datom momentu ukazala kao potreba. Radeći na župama u koje je po Providnosti Božjoj bila poslana, svojom milosrdničkom dužnošću smatra: „dvoumna savjetovati, neuka poučiti, žalosna i nevoljna utješiti…“ Potporu u tom djelovanju imala je u svom rođenom bratu svećeniku prečasnom Peri Tunjiću s kojim je godinama surađivala na župama: Radunice, Gromiljak, Modriča i Teslić. Nisu s. M. Elizabetu zaobišle ni samostanske kuhinje, one u Sarajevu na Stupu, u Abdićevoj, u svetom Vinku, te u Žepču.

Iz mnogih svjedočanstava sestara s kojima je s. M. Elizabeta živjela saznajemo samo ono najljepše: „Uvijek spremna, marljivo je sudjelovala u svakom poslu. Strpljivo prihvaćala svaku teškoću. U društvu je bila jako ugodna i duhovita, prema starijima učtiva, a u ljubavi prema drugima uvijek požrtvovna.“ „Zauzeta za zajedničke poslove koji inače nisu nikome povjereni, blaga, tiha i miroljubiva. Mnogo pažnje je polagala i bila usredotočena na molitveni život.

A kad o s. M. Elizabeti iznose svoja zapažanja sestre koje su s njom proživljavala dio domovinskog rata i poslije toga, reći će kako je s. M. Elizabeta na njih ostavila svjedočanstvo uistinu Bogu darovanog i predanog života.

Kako je u vrijeme rata pučka kuhinja bila smještena u prostorijama našeg samostana svetog Vinka, s. M. Elizabeta je znala pripremiti i izdati i više od 170 ručkova dnevno. A to je trajalo nekoliko godina. Sestre ne pamte da su je vidjele umornu od tog posla. I kad se sa dobrotvorima koji su dolazili iz stranih država nije znala sporazumjeti jezikom koji su oni govorili, s. M. Elizabeta je našla način komunikacije. Govorila je jezikom ljubavi koji svaki dobronamjeran čovjek razumije. Odlikovala se nesebičnim i neumornim darivanjem.

Kad je radi starosne dobi i nemoći došla u samostansku zajednicu na Stup u kojem je dom za stare i nemoćne, uključila se u služenje njima onoliko koliko je mogla. Istrošena, pala je na bolesničku postelju u kojoj je na dan Žalosne Gospe doživjela svoje preseljenje iz vremenitoga u vječni život.

Draga naša s. M. Elizabeta, vjerujemo da si svoj odmor našla u Isusovu srcu. Neka ti on u svojoj milosrdnoj ljubavi oprosti ljudske slabosti. A mi ti, tvoje sestre zahvaljujemo za uzoran redovnički život življen u vjernosti, poslušnosti, poniznosti i sebedarju do posljednjih ljudskih mogućnosti. Zahvaljujemo ti za primjer služenja i iskrenog predanja u volju Božju. On koji te je za sebe stvorio i oblikovao, koji te je po svome križu sebi privukao i suobličio, neka ti udijeli radost uskrsnuća. Prati iz vječnosti svoje sestre milosrdnice i zagovaraj nas. Pokoj vječni daruj joj Gospodine!

s. M. Slavomira, krsnim imenom Mara, rođena je 7. svibnja 1952. godine u Bukovoj gori, župa Grabovica u općini Tomislavgrad. Bogobojazna, istinska vjernička obitelj Tadije i Milice rođ. Perković imala je petero djece. U obiteljskom ozračju u kojem je Bog uvijek bio na prvom mjestu, mala Mara je zavoljela život, Boga i Crkvu. Najprije u majčinu zagrljaju, a kasnije u krilu svoje obitelji i svoje župne zajednice doživjela je prve spoznaje i nauk o svemu ljudskome i kršćanskome.

Obitelj Škojo živi uglavnom od poljoprivrede i stočarstva i time uzdržava svoju obitelj. Nije im uvijek bilo lako, ali čvrsta vjera, nada i ljubav vodila ih je kroz život.

s. M. Slavomira je od malih nogu spoznala i težinu i ljepotu života. U duši je osjećala želju za služenjem Bogu. Zato se odlučuje na samostanski život u zajednici sestara milosrdnica. Sa 15 godina dolazi u Sarajevo i tu kao aspirantica ostaje dvije godine. 01. kolovoza 1969. odlazi u Zagreb u Kuću maticu u kojoj započinje svoju redovničku formaciju. Prve svoje redovničke zavjete polaže na Veliku Gospu 1971., a doživotne 1976. godine.

Na svom životnom putu služenja i sjedinjenja sa Svevišnjim imala je puno zavoja. Kao hodočasnici prema vječnosti obično vidimo samo mali dio puta, do sljedećeg zavoja, Ali Svevišnji ima jasan pregled nad cijelom cestom. S. M. Slavomira je rano osjetila i križ bolesti koji je spremno prihvatila kao jedan od najvažnijih i najsvetijih simbola kršćanstva. Zajedno s tim križem došle su i obveze koje su joj bile povjerene. U duhu predanja i povjerenja u Božju svemoć nalazi smisao svoga služenja. Na postajama svoga redovničkog života od Zagreba preko Sarajeva do Trebinja, Šipovače, Kruševa, Stoca, Tomislavgrada i Mostara živi svoje milosrdničko poslanje tiho i samozatajno. U duhu karizme svoje Družbe, spremno i radosno vrši tjelesna djela milosrđa koja su joj kao kuharici bila povjerena. Uz ono „gladna nahraniti i žedna napojiti“ nije zanemarila ni ona duhovna. Znala je dobro s. M. Slavomira da su blaženstva sadržana i u onom: „blago siromasima duhom, blago krotkima, blago poniznima, blago progonjenima…“ i to je svojim životom Bogu svednevice prikazivala, pogotovo kad su je tjelesne snage počele napuštati. Bila je svjesna krhkosti vlastitog postojanja i nužnosti predanja u volju Božju.

Draga naša s. M. Slavomira, svojim redovničkim služenjem ostavila si nam primjer vjernosti i ustrajnosti u predanju Bogu. Ove godine si na svetkovinu Velike Gospe trebala sa svojom generacijom proslaviti svoj zlatni jubilej zavjetovanja. Međutim, vjerujemo da si po križu uznapredovale bolesti kao ljubljena Kristova zaručnica izabrana i pozvana na uzvišenije sjedinjenje s Njim. Dopustio je da proživiš tromjesečnu agoniju patnje, nakon koje te je u okruženju tvojih sestara u zajednici „svetog Josipa Radnika“ u Ljubuškom pozvao u vječnost. Neka ti On uskrsli podari sretnu vječnost! Pokoj vječni daruj joj Gospodine, i svjetlost vječna neka joj vječno svijetli.

                                                                                           s. M. Julijana Djaković

U 82. godini života i 56. godini milosrdničkog služenja Bogu i bližnjemu Gospodin je 1. kolovoza ove godine pozvao našu s. Danijelu (Luciju) Škripić iz zemaljskog života u vječnost.

Na osamnaestu Nedjelju kroz godinu, u nedjelju u kojoj se naša s. Danijela preselila u vječnost, čitamo svetopisamski tekst koji nam prikazuje Isusa i govori kako se povukao u osamu te opisuje učenike koji su s ostalim narodom krenuli da ga traže. Ima u ovom evanđeoskom odlomku nešto posebno, nešto što nas se doimlje, što nas podsjeća na naše osobne živote u kojima smo i sami mnogo puta u različitim okolnostima svoga života pohrlili u potragu za Isusom, jer smo bili sigurni da je upravo On onaj koji u nama budi čežnju za samim sobom, koji nas tako snažno privlači i život nam daje.

Tako je, danima, tjednima i mjesecima istraživala svoje životne smjerove Lucija Škripić kao djevojka koja će u svojoj 25 godini života konačno otkriti Božji plan za sebe i poduzeti sve da ga ostvari. Prolazeći kroz različite životne situacije kroz koje ju je Gospodin vodio, otkrila je Božji poziv na redovništvo. Na unutarnji glas koji ju je pozivao, kako piše u svom životopisu, Lucija nije odmah odgovorila, jer je tražila sigurnost koja bi je uvjerila da je taj život uistinu za nju. I nakon što je shvatila da je pozvana da radi „ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni“ (Iv 6,27), odazvala se i odvažila krenuti putem žrtve koju je svojevoljno odlučila prikazati Bogu, žrtve vlastitog života. U životopisu piše kako je razmišljala poći i u misije, ali nije ju imao tko uputiti i pomoći joj.

U želji da prigrli redovništvo, nakon završene redovničke formacije svoje prve zavjete polaže 1966., a doživotne 1971. godine u Kući matici u Zagrebu. Iza toga poglavari ju šalju da završi Katehetski Institut, a potom u Zemun u kojem uz brojne mlade sestre Družbe pohađa i završava srednju medicinsku školu. Jedno vrijeme radi kao medicinska sestra u Zavodu za transfuziologiju i na plućnom odjeljenju u Sarajevu. Godine 1978., radi potreba u Provinciji, poglavari ju šalju u Njemačku u Horb, gdje svoju ljubav posvećuje bolesnima u Staračkom domu u kojem ostaje sve do 2000. godine, odnosno do svoga umirovljenja. To je bio dio ovozemnog puta na koji ju je Gospodin usmjerio. Tako je odgajao njeno srce da je mogla cijeli svoj život posvetiti bolesnima, osamljenima i nemoćnima.

Poslije umirovljenja s. Danijela se ne zaustavlja nego se po povratku u svoju Provinciju velikodušno stavlja na raspolaganje i sve svoje snage dariva potrebnima u Banjalučkom Caritasu. Radi u ambulanti i u patronaži. Po prirodi mila, blaga, strpljiva i dobrodušna rado je posvećivala svoje slobodno vrijeme bezbrojnim osamljenicima koji su nakon Domovinskog rata najčešće bili prepušteni sami sebi. U toj milosrdničkoj karizmi, u vršenju tjelesnih i duhovnih djela milosrđa s. Danijela je bila izvor utjehe za mnoge koje je Gospodin stavio na njezin životni put. Izgarala je za svoju Provinciju i Družbu. Neumorno i ustrajno je molila za nova duhovna zvanja.

Kao zajednica koja ju je voljela, željele smo joj omogućiti jedan zasluženi duhovni i fizički odmor. Zato smo je prije dva mjeseca dovele u Sarajevo da među nama proboravi jedno izvjesno vrijeme. Međutim, Gospodin je imao drugi i drugačiji plan. Poslao je slabost i bolest tijela radi kojeg je u dva navrata završila na bolničkom liječenju. Nakon operativnog zahvata svi smo se ponadali boljemu. Međutim, s. Danijelu su postepeno napuštale fizičke snage tako da je svjesna i radosna pošla ususret svome nebeskom Zaručniku za kojeg je živjela.

Draga naša s. Danijela, hvala ti za svjedočanstvo vjernosti i velikodušnosti. Hvala ti za primjer samozatajnog, požrtvovnog i uzornog redovničkog života. Nemoj zaboraviti svoje sestre milosrdnice. Neka te na pragu u vječnost dočekaju tvoji ljubljeni bolesnici kojima si previjala i vidala rane, gladni i žedni kojima si dijelila kruh svagdanji, siromasi koje si hrabrila i tješila i za koje si živjela. U društvu nebeske Crkve prati nas svojom molitvom i zagovorom kod Gospodina i naše drage Majke Divne. Neka ti dobri Bog udijeli pokoj vječni i svjetlost vječna neka ti vazda svijetli.

Rođena 10. listopada 1953. u Donjoj Vasti, Prozor-Rama

Umrla 25. travnja 2021. u Banjoj Luci

Sestra M. Terezija (Ivka) Karača rođena je 10. listopada 1953. god. u malom mjestu Donja Vast  u župi sv. Ive na Uzdolu kao najmlađa od šestero djece, od oca Pave i majke Anđe, rođ. Pandža.

U njezinoj desetoj godini života obitelj se seli u Slavonsku Požegu, u kojoj se mala Ivka po prvi puta susreće sa sestrama milosrdnicama. Kako nije poznavala druge redovničke zajednice mislila je da su one jedine na cijelom svijetu, zapisala je s. M. Terezija u svom životopisu. Rado je navraćala u samostan i bila sretna što se može družiti s njihovim pripravnicama. Nakon osmog razreda u želji da postane redovnica odlazi u aspiranturu u Zagreb, u Kuću maticu. Poglavari ju šalju u gimnaziju – Marijanum kod sestara Uršulinki u Vlaškoj ulici gdje u tzv. Svetoj školi pohađa prvi i drugi razred, a treći i četvrti pohađa u Državnoj gimnaziji u Križanićevoj ulici. Maturantska godina bila joj je ujedno i godina kandidature. Jednogodišnji novicijat s redovničkim imenom s. M. Terezija obavlja pod vodstvom magistre s. M. Laude Cvitković.

U svojoj dvadesetoj godini života, 1973. godine, polaže prve redovničke zavjete. Za vrijeme juniorata pohađa Bogoslovni fakultet u Zagrebu na Kaptolu koji je 1978. godine uspješno završila i na Veliku Gospu iste godine polaže doživotne zavjete. Svoju prvu brazdu kao katehistica zaorala je u jesen te iste godine u Požegi, gdje je djelovala dvije godine.

Kako je 1974. godine na području BiH osnovana nova provincija, potaknuta potrebom novo osnovane Provincije, s. M. Terezija kao juniorka u pismenoj formi iznosi časnoj Majci Laudi svoju želju za prelaskom u Sarajevsku provinciju.

Godine 1980. dobiva dopuštenje za prelazak u novu provinciju u kojoj joj je iste godine povjerena služba odgojiteljice aspirantica u samostanu u Banjoj Luci. Budući da je imala zdravstvenih problema premještena je u Sarajevo u Provincijalnu kuću radi liječenja. Tu joj je povjerena i služba učiteljice juniorki.

Za vrijeme mandata provincijalne poglavarice s. Davorine Pavičić imenovana je provincijalnom tajnicom, a u vrijeme s. Benedikte Kovačević provincijalnom ekonomom. Godine 1992., zbog ratnih okolnosti, sestre su bile prisiljene napustiti Sarajevo. Dolaskom u Kuću maticu, časna majka M. Alojzija Gašparec šalje s. M. Tereziju u opkoljeni Osijek gdje kao vjeroučiteljica u Osnovnoj školi Jagode Truhelke  u Donjem Gradu ostaje nepunu godinu dana.

U Livno dolazi 14. rujna 1993., gdje pri župi djeluje kao katehistica. Sljedeće godine na putu od Zagreba prema Livnu  doživljava tešku prometnu nezgodu. Provincijalna poglavarica s. Benediktom Kovačević je smrtno stradala, a s. M. Terezija ostaje u Riječkoj bolnici na liječenju dva mjeseca. Nakon oporavka vraća se u Livno radeći kao vjeroučiteljica u osnovnoj školi „Ivan Goran Kovačić“ i istovremeno obavlja službu kućne poglavarice. Godine 1998. iz Livna je premještena u Sarajevo (Abdića 10) gdje u Katoličkom školskom centru “Sv. Josip” u osnovnoj školi, srednjoj medicinskoj i gimnaziji predaje vjeronauk i povijest religija sve do 2010., kada biva imenovana provincijalnom poglavaricom u svojoj provinciji. S. M. Terezija je svjedočanstvom pripadnosti Gospodinu utkala svoj redovnički život u milosrdničku karizmu. Po svojim svetim zavjetima i po svom redovničkom poslanju živjela je radosno svoj poziv. Nije bila zatvorena u sebe nego je s vjerom i pouzdanjem u Božje vodstvo spremno prihvaćala povjerene dužnosti. Kako je bila dugogodišnja odgojiteljica i poglavarica, majčinskom ljubavlju je odgajala mlade i izručivala njihove živote Gospodinu. U vjernosti Evanđelju i karizmi Družbe bila je uzor sestrama. Voljela je svoje zvanje, svoje sestre, svoju Družbu. Žarko je molila za nova zvanja. Gospodin ju je vodio kalvarijskim putem, ali od njega obdarena vedrim duhom i smislom za humor nije pokazivala proživljavanja težine života. Dovoljno se prisjetiti samo kako ju je Gospodin 2005. godine obdario teškim križem. U razdoblju od šest mjeseci pozvao je k sebi oca, majku i dva brata.

Završivši službu provincijalne poglavarice, 2016. godine, premještena je u samostan BDM od čudotvorne medaljice u Banjoj Luci, gdje obavlja službu kućne poglavarice i ravnateljice internata Dom sestre Cecilije  sve do svoje, po našim ljudskim prosudbama, prerane smrti.

Naime, naša s. M. Terezija, nakon što je saznala da je pozitivna na Covid – 19, hitno je završila u bolnici u Banjoj Luci. Vjerujući u njen oporavak svi smo se molili i nadali da će se brzo oporaviti i vratiti u svoju zajednicu. Međutim, Gospodin je imao svoj plan s njom. Na Nedjelju Dobrog Pastira pozvao ju je k sebi u vječnost.

Draga naša s. M. Terezija, bila si istinsko bogatstvo za Provinciju. Hvala ti za tvoje velikodušno sebedarje. Ti si svoju misiju završila. Jako ćeš nam nedostajati. Ali, jer vjerujemo da si otišla u zagrljaj Uskrslome Kristu, svome nebeskom Zaručniku, želimo ti da uživaš u nebeskoj radosti. Nemoj zaboraviti svoje sestre milosrdnice. Ne zaboravi nikoga od onih koje je Gospodin stavio na tvoj životni put. Neka ti On udijeli svoj mir.

Počivala u miru.

Posljednji ispraćaj s. M. Arkanđele Kvesić

            Dana 29. svibnja u 14 sati na groblju Šoinovac u Mostaru ispraćeni su zemni ostatci blagopokojne milosrdnice, s. M. Arkanđele Kvesić. Sprovodne obrede predvodio je katedralni župnik i dekan mons. Luka Pavlović, a misu za sve pokojne sestre redovnice svih redovničkih zajednica koje djeluju na teritoriju Hercegovine predslavio je mons. dr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski,  uz koncelebraciju vise od 20 svećenika u katedrali Marije Majke Crkve. Na svetoj misi, kao i obredima, nazočile su brojne sestre milosrdnice iz sarajevske, zagrebačke, splitske i riječke provincije, prijatelji i rodbina.

            Slično poput Maka Dizdara koji nekoć zapisa: "Zemlja je smrtnim sjemenom posijana. Al' smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema. I nema kraja. Smrću je samo obasjana staza uspona od gnijezda do zvijezda", mons. Pavlović, osvrnuvši se na Bogom plodonosan život naše sestre, istaknuo je prolaznost zemaljskog hodočašća, usporedivši ga sa snom. Čovjek se ne budi na život da bi hodočastio zemljom, nego hodočasti zemljom da bi se probudio na život, ali onaj vječni. S. M. Arkanđela je to znala. Svako njezino zemaljsko buđenje bilo je "za Isusa", a posljednji trenutci trpljenja skroman doprinos Njegovom kaležu boli, dragovoljna kapljica s vlastitog križa za Tijelo Njegovo, za Crkvu. Biskup Perić, kratko progovorivši, u svojoj pastirskoj homiliji nije pošao od smrti, nego od istina o Uskrsnuću, čvrsto uvjeren u onu Pavlovu: "Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu" ( Fil 3,20-21.) Uistinu, radujemo se povratku u nebesku domovinu, dolasku u obećane stanove nebeske, urešene s ono malo ljubavi, ali s čvrstom vjerom da će Bog svojim milosrđem popraviti svu njezinu krnjavost i manjkavost. Ponizno iščekujemo Spasitelja, koji zna što je čovjek, bijedan i grješan, ali ga, usprkos svemu, ljubi do zadnje kapi svoje Predragocjene Krvi. Zato On nije samo moćan, nego uistinu svemoćan podložiti sve k sebi i preobraziti ovo naše smrtno tijelo tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu, ali uvijek u ljubavi i poštujući čovjekovu slobodu. I doista: "Ako smo se krstili njegovim krstom patnje i uskrsnuća; ako smo u krizmi primili sedam darova Duha Očeva i Isusova i postali suobličeni slici Sina Božjega; ako smo od njega primali oproštenje grijeha u ispovijedi; ako smo se hranili njegovim žrtvovanim i preobraženim Tijelom i Krvlju u Euharistiji; ako smo se držali njegovih evanđeoskih savjeta čistoće, siromaštva i posluha, onda ćemo biti suobličeni slici njegovoj. Onda ćemo biti gdje je on. Ima li veće časti i većega uzvišenja od toga?!" Nema, jer život pisan u Kristu, po Kristu i s Kristom može jedino roditi vječnošću. Zato isti pjesnik ima pravo kad dalje piše u svojoj Uspavanci:

"Došao si ovdje

Gdje je najnezahvalnije bilo doći

Ovdje gdje je najluđe bilo stići

Ovdje gdje je ipak najjunačkije bio nići

Jer ovdje se ne živi samo da bi se živjelo

Ovdje se živi samo da bi se umrlo

Ovdje se i umire

Da bi se živjelo."

            Draga s. M. Arkanđela, Bog ti bio nagrada za radost, jednostavnost, požrtvovnost i sestrinsku ljubav prema svima, a osobito najsiromašnijima. Bila ti laka zemlja hercegovačka koju si, uz Boga i čovjeka, najviše ljubila. Počivaj u miru!

s. M. Izabela Đaković

Drage sestre, poštovana rodbino, svećenici, prijatelji, suradnici i znanci naše s. M. Arkađele, tužnim srcem i bolom u duši, ali s vjerom u uskrsnuće i život vječni javljamo vam da je našu dragu sestru Mariju Arkanđelu Kvesić, dana 26. svibnja 2017., nakon duže bolesti u 69. godini života, Gospodin pozvao k sebi u vječnost.

Ispraćaj pokojnice će biti u ponedjeljak  29. svibnja 2017. u 14.00 sati ispred Gradske mrtvačnice Bijeli Brijeg. Pokop drage nam sestre obavit će se na Rimokatoličkom groblju "ŠOINOVAC" u Mostaru. Sveta misa zadušnica služit će se odmah nakon pokopa u katedrali Majke Crkve u Mostaru.

"Ja znam dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tada vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima." (Job, 19, 25-27)
U ovom uvjerenju živjela je i naša draga s. M. Arkanđela ( Ruža) Kvesić rođena 29. lipnja 1948. od oca Marka i majke Kate, rođ. Mikulić kao deveto od šesnaestero djece. Iz njezinog životopisa čitamo da potječe iz mnogobrojne kršćanske obitelji u kojoj je molitva bila na prvom mjestu. Još kao malu roditelji su je naučili izgovarati Ime Isusovo i Marijino. To sveto Ime bilo je cijelog života na njenim usnama. Govorila je: „Za Isusa ne smije nam biti ništa teško", a ta vjera i snaga molitve pratile su je kroz cijeli život.
Dok se njezina starija sestra Janja (s. Miroljuba) spremala u samostan sestara milosrdnica, i u Ruži se javila želja da postane redovnica. Ta joj se želja ispunila odlaskom na Zavjetovanje svoje s. Miroljube u Zagreb, gdje ostaje godinu dana radeći u Nadbiskupijskom sjemeništu na Kaptolu, a potom odlazi u Rim na redovničku formaciju i tamo polaže prve redovničke zavjete na blagdan Kraljice svete Krunice 1968. godine. U Junioratu piše: "Uvjerena sam da me je sam Krist ljubazno pozvao da mu služim, širim njegovu slavu i da mu budem na utjehu, dok ga toliki narod svojim nemarom ne prizna za svog Spasitelja." A sestra magistra u novicijatu za malu Ružu piše: „Ona je velikodušno i veselo ostavila svoju domovinu da se u Vječnom Gradu posveti Bogu i da kao sestra milosrdnica nastavlja Vinkova djela ljubavi prema bližnjima."
Po završetku škole za bolničarku 1981. godine poglavari ju, zajedno sa s. Trifonijom Živković, šalju u Molize gdje su sestre ostale punih devet godina. Živjele su i radile među našim Hrvatima koji su se još u XV stoljeću tamo nastanili bježeći pred Turcima iz Dalmacije preko Jadrana. Tim stanovnicima sestre su bile sve, zvali su ih „naše fratrice". Ljubav s. M. Arkanđele prema najsiromašnijima, najbolesnijima, najbjednijima očitovala se svakog dana. Pronalazila bi ih neumorno u cijelom onom kraju, poučavala njihovu djecu i unučad hrvatskom jeziku i folkloru, bolesnima je bila i sestra i doktor. Od 1990. godine, kad su se sestre vratile iz Moliza, radi u penzionatu u Rimu, a ratne 1993. vraća se iz Rimske delegature u našu Provinciju, u Ljubuški, gdje u školi predaje talijanski jezik, a u svo ostalo vrijeme koje je imala na raspolaganju traži stare, bolesne i osamljene i pomaže im. Iz Ljubuškog odlazi u Mostar 16. svibnja 1994. godine i uključuje se u rad biskupijskog Karitasa. Nastavlja misiju milosrdne ljubavi po kojoj ćemo je svi pamtiti. Traži i nalazi najsiromašnije po cijeloj Hercegovini, osamljene u kućama i bolnicama. Svima je svjedočila koliko ih Bog voli, donosila je i srcem i rukama duhovnu blizinu, hranu, pelene i sve nužno za život, prala je zapuštene bolesnike koji nisu imali nikoga, pomagala siromašne obitelji sa brojnom djecom. Živjela je Vinkovu karizmu cjelim svojim bićem. U zajednici je jednakom ljubavlju i odgovornošću obnašala dužnost predstojnice sestarske zajednice u Mostaru u dva mandata, dužnost savjetnice u Prvincijalnom vijeću, te dužnost učiteljice juniorki. Sve je radila s osmjehom na licu koji hrabri i osvaja, gdje god je došla donjela je radost svojim glasnim i veselim pjevanjem, a ta istinska radost rađala se iz predanja volji Božjoj, te strpljivim nošenjem povjerenog joj križa. Zagledana u Kristov križ prihvatila je križ bolesti u proljeće 2008. godine, kad joj je dijagnosticiran karcinom dojke. Prolazila je postaje operacije i kemoterapije u Rimu, a nakon lječenja, vraća se u Mostar s još većim žarom pomagati najsiromašnije cijele Hercegovine. Još jedna teška bolest, karcinom gušterače, slabi njene snage krajem 2015. godine kad odlazi na lječenje u Zagreb. Nakon operacije i „oporavka" vraća se u Mostar, i kad je izgledalo da zaista ne može više, ona skuplja snagu i koristi svaki darovani dan kako bi učinila „ono malo više" čemu nas je sv. Vinko učio. Pjesnik K. Mayer ovako piše: „To znao je Krist i u križu ostavio nam spas. Uprem li u njega pogled svoj, na pola pada teret moj, jer ne trpim više sam, trpimo dva, Moj Brat i ja!" U očima naše s. M. Arkanđele sjalo je to Svjetlo u koje je bila zagledana. A 26. svibnja 2017. zatvorila je zemaljske oči i vratila se u zagrljaj nebeskog Oca. Zahvalne za sve milosti koje nam je Bog po njenom življenju darovao, molimo Ga da je za svo dobro nagradi, da joj učinjeno po ljudskoj slabosti milostivo oprosti i daruje joj zajedništvo s Njim u vječnosti.
Draga naša s. M. Arkanđela, hvala ti! Počivala u miru Božjem!

Drage sestre, poštovana rodbino, svećenici, prijatelji i znanci naše s. Vilme!
Rano ujutro 29. listopada dogorjela je svijeća ovozemaljskog životnog hoda naše drage s. Vilme Marije Petir. No, dok je gorjela palila je nova svjetla što su u mnogim prilikama, na nebrojene načine i različitim intenzitetom obasjavala put svakog od nas. Teško je govoriti, ipak čast mi je u ovom zadnjem zajedničkom zemaljskom trenutku kazati koju riječ njoj i o njoj, sestri koja nam je svojim življenjem puno dala i svojom dobrotom zadužila sve nas, osobito Sarajlije kroz tolike godine provedene u ovom gradu.
Sestra Vilma rođena je 26.prosinca 1925. godine u Kašini kraj Zagreba, od oca Josipa i majke Dragice, rođene Maljak, kao prvo od petero djece. U svom životopisu do u detalje opisuje dan Prve Svete Pričesti i time jasno ističe kako je još kao djevojčica za vrijeme četverogodišnje pučke škole gajila posebnu pobožnost prema Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. U kasnijim godinama postala je članica Djevojačkog društva Presvetog Srca Isusova i to je pridonijelo jačanju njene želje za svetošću. Slušajući od svog oca o životu i radu radovnica u Mariji je sazrijevala želja za redovničkim životom koju je uskoro otkrila i svojim roditeljima. U samostan sestara milosrdnica dolazi 15. lipnja 1941. godine! S još nekoliko pripravnica najprije pohađa domaćinsku školu u Lužnici, a 30. siječnja 1943. godine započinje bližu redovničku pripravu. Redovničko odijelo obukla je uoči Velike Gospe 1944. godine dobivši ime sestra Vilma. Prve zavjete položila je 15. kolovoza 1945., a doživotne 15. kolovoza 1948. godine.
Odmah nakon položenih prvih redovničkih zavjeta, točnije 20. studenog 1945., s. Vilma dolazi u Sarajevo i započinje službu medicinske sestre u bolnici na Koševu koju je obavljala sve do umirovljenja 1981. godine. Bilo je to teško poslijeratno vrijeme; vrijeme komunističkog režima; vrijeme u kojem su sestre, da bi zadržale radno mjesto u službi bolesnicima, bile prisiljene skinuti uniformu, važan dio svoga identiteta i raditi u građanskom odijelu; vrijeme u kojem su sestre bile protjerivane iz svojih samostana; sumnjive i nepoželjne, neutemeljeno osuđivane i zatvarane.
No, usprkos tako teškom stanju naša s. Vilma znala je nositi to breme! Kroz to teško vrijeme jačala ju je uvjerenost da svakog čovjeka čeka neizbježni susret sa milosrdnim Bogom. Bila je neumorna u zauzetosti da se poštuje vjera svih. Zato je nastojala da se bolesni na smrt opreme sakramentom pomirenja, pa bilo to u koje god vrijeme, makar i u pola noći. A u tome su joj oci franjevci bili i ostali uvijek vjerni suradnici. Na tome vam je od srca bila zahvalna cijelog svog života.
Važnost sestarske djelatnosti upravo u tom vremenu i na tom polju s. Vilma je ozbiljno shvaćala, zato je godinama odlazila u Kuću Maticu u Zagreb i molila poglavare da pošalju još sestara u Sarajevo. Govorila je samoj časnoj majci: „Kada dođete jednog dana pred Gospodina, On vas neće pitati kakvu su kapu vaše sestre nosile, nego zašto je onaj bolesnik bio gladan, žedan, mokar ili zašto je umro bez svetih sakramenata. Rekla sam vam sve, pa kako hoćete!" Poglavarica je odgovorila: „Vidjet ćemo!" i doista pokazalo se da je s. Vilma bila u pravu. Došlo je vrijeme kada je sama uprava bolnice tražila da sestre dođu na razne odjele. Tada su sestre imale uvjet: doći će raditi, ali u svojoj uniformi. Tako su počele i ostale do danas!
Još jednu veliku zaslugu s. Vilme želim istaknuti! Radila je kao glavna instrumentarka i poznavala mnoge liječnike. U ono vrijeme kada su svi naši svećenici, bogoslovi, sjemeništarci bili bez zdravstvenog osiguranja, s. Vilma pronalazila je načina kako im pružiti potrebnu pomoć u bolnici, „bez para i papira", kako je sama znala reći! Bog joj uzvratio svojom dobrotom.
Svoje milosrdničko poslanje služeći bolesnicima i potrebnicima svake vrste nastavila je i nakon umirovljenja njegujući bolesnike po njihovim kućama i stanovima.
Sa svojih 80 godina imala je snage sva sjećanja i iskustvo 60-godišnjeg boravka u Sarajevu staviti na papir, te u knjizi Tragom milosrđa ostaviti kao vrijedno svjedočanstvo za buduće generacije o jednom skromnom životu, do kraja posvećenom Bogu i potrebitim ljudima svoga vremena.
Još jedna djelatnost koja je utkana u život s. Vilme, osobito zadnjih tridesetak godina koje je provela u mirovini, a po kojoj ćemo s. Vilmu svi pamtiti, jest lijepi ručni rad. Djela njenih ruku krase mnoge kutke u samostanima i obiteljskim kućama! S velikom radošću radila je crkveno ruho, tako da brojne oltare po crkvama širom Bosne i Hercegovine, Hrvatske, a sigurno i dalje pokrivaju oltarnici koje je ona vezla, a u sakristijskim ormarima naći će se misnice koje je ona uradila.
Draga naša s. Vilma, hvala Vam što ste kao mlada sestra, prije punih 69 godina došli u Sarajevo i dopustili da Bog po Vama nastavi misiju mirosrdne ljubavi u ovom kraju! Hvala Vam što ste imali hrabrosti braniti vrednote koje ste iz kuće ponijeli, u samostanu usavršili a u teškim vremenima sačuvali i dalje prenosili! Kada ste za vrijeme zadnjeg rata imali priliku izaći iz opkoljenog Sarajeva, te kao i svi drugi bježati da spasite živu glavu, Vi ste se, nakon posjeta svojoj obitelji i Kući Matici vratili u opkoljeno Sarajevo! Na upit jednog svećenika, zašto se vraćate kad je u Hrvatskoj bolje i lakše živjeti, odgovorili ste: „Naši svećenici koji se spremaju u misije dobro znadu što ih čeka u toj stranoj zemlji, pa opet idu žrtvovati se za Boga i ljude. Kad oni mogu ići u daleku Afriku, mogu i ja, uz Božju pomoć u Bosnu koja nam je pred vratima, a tamo su ne samo naša hrvatska katolička braća, nego i ostalih koji su potrebni naše pažnje i ljubavi, koju im Gospodin šalje preko nas!"
Draga s. Vilma, za sve što ste učinili za ovaj puk, i u ime svih koji su bili obogaćeni i pomognuti Vašom dobrotom, želim Vam reći HVALA! Molimo danas, da Vam Gospodin ljudske slabosti oprosti i za svako dobro djelo uzvrati vječnom nagradom na nebesima! Počivala u miru Božjem!

Dana 1. rujna 2014. godine na groblju sv. Mihovila na Gorici u Livnu pokopana je s. M. Benjamina (Agata) Perković, sestra milosrdnica.
Sprovod je vodio župnik fra Vinko Sičaja a nakon ukopa predvodio je sv. misu zadušnicu u župnoj crkvi „Svih svetih" u Livnu. Moleći za pokojnicu, pokraj njezinog odra u kapelici groblja, fra Vinko se kratko osvrnuo na život s. M. Benjamine riječima: „Suočeni smo s tjelesnom smrću još jednog Božjeg stvorenja. Iscrpljena tijela, pri punoj svijesti, uspravna duha, tiho i mirno otišla je u okrilje Ljubavi. Nije lako govoriti o nezaštićenom stvorenju, koje je htjelo zaštiti svako drugo stvorenje!" Govoreći u kratkim crtama o životu i radu s. M. Benjamine, župnik je napomenuo da je služila, ne samo kroz rad, nego još više kroz stav, razumijevanje i suosjećanje, naglašavajući kako je znala sve činiti s velikom ljubavlju i požrtvovnošću ne gledajući koju vrst posla obavlja. „Nije znala samo oprati, očistiti i skuhati, znala je ona i dušu nahraniti, opominjati i savjetovati od čega nije odustajala bez obzira što to baš uvijek ne urodi plodom, a znala je i hrabriti. Imala je posebno poštovanje prema svećenicima a brižna i majčinska prema sestrama."
Kroz svoj život i svoju bolest sagorijevala je poput svijeće da bi na koncu bila potpuno spremna na susret s uskrslim Gospodinom i sa svojim vlastitim uskrsnućem. Vjerujemo da sada uživa u slavi uskrsnuća.
„Braćo i sestre, ovo sada se ipak zove smrt! Od te činjenice ne možemo pobjeći! Neminovna je praznina, bol, žal za propuštenim. Mi od te činjenice ne bježimo, ali ih imamo mogućnost ugraditi u obećanje naše vjere po uskrslom Kristu. Preko naših pokojnih, Nebo nam postaje bliže! Da smrti nema, mi ljudi bismo Nebo zaboravili i ne bi nas uopće zanimalo! A Nebo je prostor za kojim čezne naše biće, toliko čezne da bismo ga željeli i ovdje osjetiti. I ovo nezaštićeno stvorenje što bespomoćno leži pred nama najvećim dijelom svoga života zaskakivalo se dohvatiti ljepotu Neba. Vjerujem da je tu Ljepotu s. M Benjamina svima nama barem malo više odškrinula. Neka joj Gospodin raskrili vrata radosti i obasja uskrsnom svjetlošću koju je Gospodin obećao svima nama. Pokoj vječni daruj joj Gospodine!"
S. M. Benjamina je poželila da joj govor za ukop ima s. M. Stipanka Šibenika koja se tijekom mise zadušnice u ime sestara milosrdnica oprostila od nje pjesmom Za života, brate, za života, naglašavajući da je teško birati riječi oproštaja, jer odlaskom s. M. Benjamine zajednica gubi marljivu, dobru i šaljivu sestru. Sestru koja je sve susretala s mnogo ljubavi. U svom govoru s. M. Stipanka je iznije u kratkim crtama životopis s. M. Benjamine, od rođenja u Podhumu 1933.godine, odlaska u Samostan sestara milosrdnica u Zagreb 1956. godine, polaganja prvih redovničkih zavjeta 16. kolovoza 1963. godine, preko službovanja u raznim kućama naše Družbe i Provincije u kojima se darivala Bogu i bližnjima u raznim dužnostima. Važno je bilo naglasiti da je s. M. Benjamina bila borac, usprkos teškoj bolesti, svoje redovničke dužnosti vršila je revno sve dok je bolest nije svladala i prikovala za krevet.
S. M. Stipanka je zahvalila s. M. Benjamini za sva dobra koja je činila svojim tihim i požrtvovnim radom u mnogobrojnim sestarskim samostanima i na župama, zahvalila je na njezinoj duhovnosti, na smjehu i mnogim šalama, a nadmetnula je da se sigurno i u tom trenutku smije i zbija šale dok pleše i pjeva s anđelima. Riječima: „Zbogom s. M. Benjamina i neka ti je laka ova domaća gruda koju si toliko voljela. Gospodin te primio u svoje naručje i obdario te gledanjem licem u lice. Pokoj vječni daruj joj Gospodine!"

Dana 9. kolovoza 2014. godine na groblju sv. Mihovila na Gorici u Livnu pokopana je s. M. Silvija Ljuba Naletilić, sestra milosrdnica.

Na sprovodu je sudjelovalo četrdesetak sestara i uža rodbina, oci franjevci iz župe Livno kao i fratri iz samostana sv. Petra i Pavla na Gorici, te vjernici župe Livno.

Sprovod je vodio fra Ćiro Lovrić, župni vikar, koji je u svom govoru istaknuo samozatajnost i blagost naše s. M. Silvije. Također je napomenuo njezinu molitvenu dimenziju i predanje Gospodinu. Na poseban način je podijelio sa svima svoj doživljaj podjele svetog sakramenta bolesničkog pomazanja s. M. Silviji nekoliko dana prije smrti.

Od s. M. Silvije se kratkim govorom oprostila s. M. Miroslava Ljevar, koja je sa pokojnicom živjela zadnjih petnaest godina. Na početku se zapitala što reći? Kako? Zašto? I dodala da je i s. Silvija uskliknula sa sv. Franjom: "Dobro mi došla sestrice smrti!" Spomenula se skromnog i teškog djetinjstva pokojne sestre koja je išla u najam kao čuvarica blaga i kao kućna pomoćnica. Plodovi skromnog djetinjstva prate s. Silviju i dalje u redovničkom životu. Njena uloga na pozornici života koju joj je Gospodin dodijelio bila je skromna i ne previše vidljiva. Obavljala je sitne kućne poslove, bila pekarica, pomagala u kuhinji, vešeraju, u vrtu, kod bolesnih sestara i u župskom apostolatu. Napomenula je da uloga pokojne s. M. Silvije na pozornici ima istu vrijednost kao i glavna, ako je nema fali, nema punine.

Nabrojila je mjesta u kojim a je s. M. Silvija samozatojno služila Bogu i bližnjemu. Od Kuće matice u kojoj je od polaganja prvih zavjeta 1971. godine, preko župa Potočani, Banja Luka, svetišta Majke Božje u Olovu, preko Dervente, Teslića, Livna i u dva navrata Stupa, do predzadnje etape u izbjeglištvu u Rijeci i od 1996. godine u Livnu.

S. M. Miroslava je zahvalila svem osoblju Internog odjela Županijske bolnice u Livnu koji su uvijek bili od pomoći. Posebna zahvala dr. Franjiću koji je vjerno pratio s. M. Silviju u njezinim zdravstvenim problemima i uvijek bio sestrama na raspolaganju, do zahvale ravnatelju bolnice dr. Ivanu Cikojeviću i svima koji su ove posljednje dane bdjeli uz njen bolesnički krevet.

S. M. Miroslava je završila svoje kratko obraćanje riječju:" Zbogom s. Silvija i oprosti nam one naše sitne sestrinske razgovore. Gospodin neka te primi u svoje naručje i obdari te vječnim gledanjem Njegovog lica. Pokoj vječni daruj joj Gospodine..."

Nakon sprovoda služena je sv. Misa zadušnica. Predvodio je mons. dr. Ratko Perić koji je izrazio svoju osobnu sućut s. Provincijalki i svim sestrama kao i rodbini pokojnice, a također je prenio i sućut te molitvenu blizinu i blagoslov biskupa Franje Komarice. U svojoj propovijedi o blaženstvima, osvrćući se na pročitano evanđelje, biskup Perić je usporedio što svijet kaže za siromahe, za krotke, i čiste, a što Isus kaže svakome od ovih siromašnih, krotkih i čistih. Ova tri blaženstva su na poseban način povezana sa tri zavjeta koje je pokojna s. M. Silvija položila i obdržavala cijeloga života. Još se biskup Perić osvrnuo na jedno blaženstvo a to je blaženstvo koje govorio o milosrdnima koji će zadobiti milosrđe. O važnosti opraštanja: „Ja uvrijeđen, pa moje pravo, pa moje dostojanstvo, pa moje redovništvo, pa moje godine, pa moje biskupstvo... Šta pričaš! To oprosti. Onda si milosrdan i zadobit ćeš milosrđe. Milosrđe se najviše očituje u praštanju."

Biskup je napomenuo da se naša pokojna sestra Silvija potpisivala milosrdnica pa neka joj Gospodin na sudu bude milostiv i milosrdan.

Sarajevo, blagdan Gospe Lurdske, Dan bolesnika 11.02.2012. god. u popodnevnim satima preminula je naša s.Sofija (Marija) Šimunović na svojoj dužnosti kuharice u našem samostanu Majke Divne na Stupu.
Gospodin joj udijelio vječni pokoj.
Sestra Sofija (Marija) Šimunović rođena je 1. veljače 1943. godine u Potočanima, općina Tešanj, BiH, od oca Mije i majke Mare, r. Baštijanović. Od sedmero djece, dva brata i pet sestara, Marija je bila četvrto dijete po redu. Najstarija sestra je umrla odmah po rođenju tako da je Marija ubrzo preuzela brigu u obavljanju kućnih poslova i čuvanju mlađe braće i sestara. Već prije polaska u školu osjetila je svu težinu i grubost težačkog života. Otac je bio teško ranjen, majka je preuzela poslove na polju a Marija je morala voditi domaćinstvo. Nakon očevog oporavka u bolnici u kojoj su sestre milosrdnice radile, otac je maloj Mariji često pričao o ljubavi i požrtvovnosti sestara, tako da se već u djetinjstvu u Mariji javila želja za redovničkim životom. Svoju želju da se posveti Bogu povjerila je roditeljima nakon završenog četvrtog razreda pučke škole. Zbog siromaštva i teške obiteljske situacije Marija nije mogla nastaviti školu te je i želju za samostanom zatomila jer je čula da bez osmoljetke neće biti primljena u samostan. Koncem 1962. godine misionari su u župi držali župske misije i poticali mlade na svećenički i redovnički poziv. Tako je Marija ponovno osjetila Božji zov i odlučila odazvati se. Roditelji nisu pristali a za Mariju su nastupile dvije godine kušnje i strpljivog čekanja sve dok roditelji konačno nisu dali svoju privolu. Kada su roditelji konačno pristali Marijinoj radosti nije bilo kraja.
Na preporuku župnika 8. veljače 1965. godine Marija je primljena u Samostan sestara Milorsdnica u Zagrebu gdje je kroz dvije godine redovničke formacije radosno iščekivala dan potpunog predanja Kristu. Prve redovničke zavjete položila je 1967. godine a doživotne na Veliku Gospu 1972. u Zagrebu. Nakon položenih prvih zavjeta pomagala je u kuhinji u Kući matici sve do 1974. godine kada je premještena u Sarajevo, u Provincijalnu kuću. Kao savjesna i marljiva kuharica, djelovala je u Sarajevu, Derventi, Zavidovićima i ponovno u Sarajevu, na Stupu, odakle ju je Gospodin pozvao u vječnu domovinu. Službu predstojnice vršila je u Derventi, Zavidovićima i Stocu.
Redovničko zvanje za koje se odlučno borila duboko je cijenila i ozbiljno shvaćala. Uvijek uslužna i nasmijana, više šutljiva i povučena, trudila se uz molitvu i vjerno vršenje svetih redovničkih zavjeta biti cijelim svojim bićem u službi Boga slijedeći primjer Isusa Krista i svetih Utemeljitelja. U svom životopisu je napisala da je najviše molila za krepost strpljivosti, smatrajući da je ta krepost veoma potrebna svakoj redovnici. I doista, u strpljivom podnošenju svih poteškoća i križeva, Gospodin ju je pozvao u čas u koji se njemu svidjelo – služeći sestrama, na njezinom radnom mjestu, u kuhinji. Neka joj Gospodin bude utjeha i počinak a naša molitva neka ju prati na putu do konačnog sjedinjenja s Kristom.