Danas imendan slavi naša s. M Celina Crnoja. Od srca čestitamo!
Ivana Orelanska, djevica i mučenica, svetica, vitez i uzor vojnika,veliki je primjer ljudske nepravde.
Jedva da je koja žena tako presudno utjecala na povijest svoje domovine i naroda kao Jeanne D'Arc (Ivana Arška), jednostavna seoska djevojka, koja sa 17 godina života stade na čelo francuske vojske te u nevjerojatnom vojnom pohodu oslobodi svoju domovinu od vlasti tuđinca, a nakon dvije godine, upavši u ruke neprijatelja, bude osuđena i spaljena na lomači. Kratak život od 1412–1431, ali kako neobičan i tragičan! Njezina se tragika pretvorila ipak u trijumf, jer ju je Crkva g. 1909. proglasila blaženom, a g. 1920. svetom.
Objektivni pristup Djevici Orleanskoj omogućen je tek od g. 1849. kad je učenjak Quicherat u pet svezaka objavio sačuvana akta procesa protiv one koja je iz svoje domovine otjerala osvajače Engleze. Njezino je povijesno značenje u tome što je 100-godišnji rat između Francuske i Engleske, kad se njezinoj domovini bližila već katastrofa, pretvorila u neočekivanu pobjedu. Stvorila je, dakle, u povijesti svoga naroda jednu prekretnicu. Do toga je rata došlo zato što su engleski kraljevi svojatali pravo na francusko prijestolje.
Otkada je Vilim Osvajač, otisnuvši se iz Normandije, osvojio Britaniju i postao njezinim kraljem, Engleska je držala u svojoj vlasti neke dijelove Francuske. Engleska je god. 1339. oružjem htjela osvojiti cijelu Francusku. I tako je došlo do rata što trajaše jedno stoljeće, a izgledalo je kao da uopće nikada više ni neće svršiti. Veliki dio Francuske potpade pod vlast njezina nadmoćnog neprijatelja. Kroz to su vrijeme ljudi podivljali, financije se srozale, polja ostajala pusta i neobrađena. Tim zlima pridružiše se i druga: horde pljačkaša su harale i palile, a onda i česta pošast kuge. Francuzi su među sobom bili strašno nesložni i gložili se, a kralj im je bio samo jedna figura.
Karlo VII., slabić, sin suluda čovjeka, nije bio još ni okrunjen za kralja, a neprijatelji su Englezi stajali već pred Orleansom. Osvojili su ga i pošli dalje. Francuzima je moral strašno opao i baš u toj očajnoj i bezizlaznoj situaciji stupa na pozornicu Jeanne D'Arc, Bogom odabrana junakinja, uzor pravog domoljublja, koja će svoju domovinu izvesti iz položaja poniženja i vratiti joj otetu čast.
Ivana Orelanska rođena je 6. siječnja 1412. u skromnoj seljačkoj obitelji u mjestu Domremy. Bila je jedno od petero (dva brata i tri sestre) djece seoskog zemljoposjednika Jacquesa i domaćice Isabelle (rođ. Romée) d'Arc. Kako je bila dijete siromašnih roditelja nikada nije naučila čitati i pisati, a vrijeme je provodila u planini čuvajući stada i pjevušeći pjesme i nije se razlikovala od druge djece onog doba iz njezina staleža.
Ono što ju je činilo ponešto drukčijom jeste da je svakodnevno išla u crkvu ispovijedati se, a oni koji su je poznavali svjedočili su kako je bila iznimno pobožna i dobroćudna. Kada joj je bilo 13 godina doživjela je prva ukazanja, a prema njenim riječima ukazivali su joj se sveti Mihovil te svete djevice i mučenice Katarina i Margareta koje će joj objaviti kako je njezina zadaća osloboditi Francusku od Engleza i svečano okruniti kralja.
Nakon jednog ukazanja 1428. prema kojem je imala pomoći mjesnom vojnog zapovjedniku francuskih snaga Robertu de Baudricourtu u jednoj bici koja se vodila nekoliko kilometara od njezina sela. Odjevena u jadnu pastisku odjeću Ivana je utrčala u središte bitke spremna za borbu. Djevojčicu je opazio Robert de Baudricorut koji ju je potom izbavio iz bitke.
No, situacija se za Francuze na bojnom polju nije kretala u najboljem pravcu. Naglo se pogoršala nakon 12. listopada 1429. kada su engleske snage stegle obruč oko Orléansa.
Poslije toga Ivana posjećuje Roberta de Baudricourta i tvrdi kako je nju Bog poslao da pomogne Francuzima da otjeraju Engleze i da se dofen Karlo VII. okruni za francuskog kralja. U tom razgovoru uspijeva uvjeriti Baudricourta da joj uglavi prijam kod Karla VII.
Nakon jedanaest dana jahanja, uz vojnu pratnju, dolazi u Chinon gdje je bio smješten Karlo VII. Budući kralj odlučuje Ivanu staviti na kušnju, preoblači se u građansku odjeću, a svog suradnika oblači u plemićko ruho te on biva Ivani predstavljen kao Karlo VII. Međutim, Ivana je prozrela ovaj plan i u okupljenima prepoznala Karla VII. te mu se poklonila.
Kako bi preispitao vjerodostojnoj Ivaninih tvrdnji Karlo VII. šalje Ivanu u mjesto Poitieres kako bi je ondje ispitali teolozi i prelati. Nakon tri tjedna ispitivanja crkveni oci izriču o njoj povoljan sud. Potom joj Karlo VII. povjerava misiju oslobađanja Orléansa od engleske vojske. Ponuđen joj je mač dofena, ali ga ona odbija i traži da joj se donese Božja slika pred kojom je molila molitvu upućenu Djevici Mariji.
Na čelu demoralizirane francuske vojske Ivana kreće put Orléansa. Njezinim dolaskom francuske snage napuštaju strategiju obrane koja je do tada karakterizirala francuske branitelje. Pod Ivaninim vodstvom francuske snage napadaju (4. svibnja) i zauzimaju isturenu utvrdu Saint Loup, a narednog dana i drugu isturenu utvrdu Saint Jean le Blanc.
Drugog dana Ivana traži od ratnog vijeća da joj odobri još jedan napad, ali vijeće zapovijeda zatvaranje gradskih vrata kako bi se spriječila moguća bitka. Ona nije poslušala zapovijed već je sa svojim pristašama prisilila gradonačelnika da otvori gradska vrata i krenula u napad. U tom će napadu osvojiti još jednu vanjsku utvrdu (sv. Augustina).
Te večeri isključena je iz ratnog vijeća i zapovjeđeno joj da ne napada neprijatelja dok ne stignu pojačanja. Ivana se tome usprotivila i zatražila organizaciju napada na glavno uporište engleske vojske zvano les Tourelles. Vijeće to nije odobrilo, ali što je Ivana zamislila to je i sprovela u djelo - krenula je u napad u kojem je ranjena tako što ju je strijela pogodila u vrat. Nakon saniranja rane vratila se u borbu kako bi prevodila završni napad i tako razbila opsadu Orléansa.
Iznenadna pobjeda podigla je moral francuskoj strani i počelo se s planiranjem novih vojnih akcija. Nakon te pobjede uspijeva uvjeriti Karla VII. da joj povjeri suzapovjedništvo nad vojskom kojom je zapovijedao vojvoda Jean II. od Alençona.
Uz to uvjerava dofena da joj da kraljevsko dopuštenje za njezin plan osvajanja mostova na rijeci Loire kao preduvjetu za oslobođenje Reimsa u kojem se kralj imao okruniti. To je bio hrabar plan jer Reims se nalazio duboko u neprijateljskom teritoriju i ranija dva pokušaja njegova oslobađanja završila su neuspjehom.
Vojvoda Jean II. od Alençona podržao je Ivanin plan tako joj se odužujući što mu je u bitci kod Jergeaua spasila život jer ga je na vrijeme upozorila na iznenadni topnički napad. Na putu ka oslobođenju Reimsa svaki grad koji se našao na putu vojske koju je predvodila Ivana Orleanska predao se bez otpora. Tako je bilo i s Troyesom koji se predao bez borbe nakon četverodnevne opsade. To se pokazalo sretnim slučajem jer je francuskoj vojsci ponestalo zaliha hrane tako da se Ivanina vojska na vrijeme opskrbila.
Reims je svoja vrata francuskoj vojsci otvorio 16. srpnja. Ceremonija krunidbe održana je odmah narednog jutra. Tijekom ceremonije krunjenja Ivana je cijelo vrijeme bila uz kralja. Nakon što je Karlo VII. pomazan i okrunjen zamolila je kralja da je otpusti iz vojne službe jer je njezina misija okončana. Kralj nije pristao na to, dijelom i zbog protivljenja vitezova kojima je davala duhovnu snagu u borbama te ih tako vodila iz pobjede u pobjedu.
Iako su Ivana i vojvoda od od Alençona potom zahtijevali hitan napad na Pariz kralj to nije odobrio. Poslušavši dvorske savjetnike odlučio se pregovarati s Englezima. Mir nije trajao dugo jer je vojvoda Philip prekršio dogovor jačajući obranu Pariza dovodeći još snaga u sam grad.
Francuska je vojska potom krenula u napad i pri tome osvojila nekoliko gradića u okolici Pariza. Napad francuske vojske na Pariz započeo je 8. rujna. U bici je Ivana ranjena samostrelom u obje noge, ali je nastavila zapovijedati vojskom do kraja dana. Naredno jutro Karlo VII. naredio je vojsci povlačenje.
Sukobi se nastavljaju tek u proljeće 1430. kada Ivana sa svojom vojskom kreće u pomoć mjestu Compiégne kojeg opsjeda burgundijska vojska. Do bitke dolazi 24. svibnja, a zapovjednik obrane grada (unatoč francuskim vojnicima koji su se povlačili prema gradskoj utvrdi) zapovijeda zatvaranje gradskih vrata. Ostavši među posljednjima na bojnom polju, smatravši da joj tako nalaže čast, pred zatvorenim vratima našla se i Ivana sa svojim vojnicima.
Burgundijski vojnici obaraju se s konja i vezuju, a ostale vojnike ubijaju. Prema ondašnjem običaju njezinoj je obitelji ponuđeno da Ivana, kao ratni zarobljenik, bude oslobođena u zamjenu za određen novčani iznos. Kako njezina obitelj nije imala novčanih sredstava za otkup Ivanine slobode, a Karlo VII. nije pokazao interes da je spasi, ostala je u zarobljeništvu.
Pokušala je nekoliko puta pobjeći, jednom prilikom skočivši s 21 metar visokog tornja. Nakon toga je premještena u burgundijski grad Arras. Kada su engleske vlasti zatražile njezino izručenje vojvoda Philip Burugndijski predao ju je engleskim vlastima primivši od Engleza kao novčanu naknadu sto tisuća zlatnih funti.
Iako je suđenje bilo politički motivirano kao paravan engleske su vlasti organizirale i financijski potpomagale crkveno suđenje u sjedištu engleske okupacijske vlasti gradu Rouenu. Engleski vojvoda od Bedforda tvrdio je kako pravo na francuski tron ima njegov rođak Henrik VI.
Kako je Ivana omogućila da se Karlo VII. okruni za francuskog kralja prikazivanje Ivane kao nevjernice i vještice značilo je rušenje vjerodostojnosti okrunjenog kralja. Za glavnog suca u procesu izabran je biskup Pierre Cauchon od Beauvaisa. Na samom suđenju učinjen je niz povrjeda važećih propisa, a jedna od značajnih je bila ta što Ivani uskraćeno pravo na zakonskog zastupnika ili savjetnika.
Uz to crkveni bilježnik Nicolas Bailly, zadužen za prikupljanje svjedočanstva koji bi teretili Ivanu, nije uspio naći uvjerljive dokaze o njezinoj krivici za bilo što od onoga za što je terećena.
Na suđenju je optužena da je lažni prorok, čarobnica i heretik te da je naređivala počinjenje ratnih zločina nad engleskim vojnicima. Zapisi sa suđenja svjedoče o njezinu iznimnom intelektu te da nije se dala uplesti u razne retoričke i religijsko-filozofske zamke.
Čak i sami članovi optužbe, pa čak i inkvizitor Jean LeMaitre, bili su pod pritiskom engleskih vlasti jer su primali prijetnje smrću ukoliko proces ne bude završio kako bi to odgovaralo Englezima. Koliko je engleskim vlastima stalo i do samog suda svjedoči i činjenica da je prema sudskom nalogu Ivana imala biti u tzv. svećeničkom pritvoru gdje su na nju trebale paziti časne sestre. Engleske su je pak vlasti držale u vojnom zatvoru gdje su na nju pazili engleski vojnici koji su je tijekom sudskog procesa u tamnici i silovali.
Pred porotu je prvi puta izašla 21. veljače 1431. kada je zatražila da se "predstavnici francuske strane" pozovu na suđenje, ali to je odbijeno. Tražila je i da se Papi uputi zahtjev da se umiješa u suđenje, ali glavni sudac ni to nije dopustio.
Sudsko ju je vijeće (29. svibnja 1431.) proglasili krivom. Spaljena je narednog dana točno u podne na glavnom gradskom trgu. Obukli su je u odjeću koju su tada nosili heretici osuđeni na smrt, a na kojoj su bili ušiveni crveni vragovi.
Vezana je za visoki stup i tada je zatražila da dva svećenika (Martin Ladvenu i Isambart de la Pierre) stoje ispred nje i drže raspelo, a prema vlastitoj želji na njezinim je prsima visio i mali drveni križ. Kada je spaljena engleske su vlasti raščistile zgarište i javno izložile njezino spaljeno tijelo kako nitko ne bi mogao tvrditi da je živa pobjegla. Posmrtni ostaci spaljeni su još dva puta kako bi se spriječilo ljude da skupljaju njezin pepeo i posmrtne ostatke relikvije. No, ni to nije zadovoljilo krvnike koji su i ono što je ostalo nakon ovakva zvjerskog pogubljena bacili u rijeku Seineu. Kada je spaljena bilo joj je svega 19 godina.
Suđenje je postuhmno ponovljeno (1456.), nakon čega ju je papa Kalikst III. (7. srpnja 1456.) proglasio nedužnom po svim točkama optužnice.
Papa Benedikt XV. službeno ju je proglasio sveticom 16. svibnja 1920. Njezina mladost i nasilna smrt učinili su je najvećom francuskom mučenicom i važnom osobom u povijesti i kulturi Europe.
Blagdan joj je 30. Svibnja, kada se ujedno slavi veliki papa srednjeg vijeka, Pijo V.
