Danas imendan slave naše sestre: s. M. Mirela Majdandžić i s. M. Dijana Andrić. Od srca čestitamo!
Danas slavimo blagdan Utjelovljenja Sina Božjega, slavimo otajstvo utjelovljene Božje Riječi s kojim počinje naše spasenje.
Danas svoj pogled upravljamo na čin ljubavi Sina Božjega koji je htio postati jedan od nas i na izvanrednu Marijinu vjeru koja joj je omogućila da postane Majkom Božjom. Marija iz Nazareta prva je od Boga primila poruku spasa i prva joj je vjerom odgovorila.
Marija je zora spasenja preko koje nam sviće dan otkupljenja i spasenja, Isus Krist, Sin Božji koji je u njezinoj djevičanskoj i bezgrešnoj utrobi postao i Sin Čovječji.
Anđeo je pozdravlja tako uzvišenim riječima koje ulijevaju strahopoštovanje: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« (Lk 1,27).
»Tako se na zemlji oglašuje prvi put mesijanska radost. O Ti, Keharitomene, Zamilovana, Milosti puna! U tim je riječima već označena Imakulata, Bezgrešna u otajstvenoj punini svojega božanskog izabranja, obučena u sjajnu svjetlost. „Gospodin s Tobom!" Bog je s Marijom koja je izabrani član ljudskoga roda da postane majka onoga koji će se zvati i biti Emanuel, to jest S – nama – Bog. Od sada će zauvijek, bez pokajanja i bez opoziva, Bog biti zajedno s čovječanstvom jedno da ga spasi i da mu daruje svoga Sina, Otkupitelja, Marija je živo i konkretno jamstvo te spasiteljske nazočnosti Božje u čovječanstvu.« (Ivan Pavao II., Na blagdan Navještenja, 25. Ožujka 1981.)
Novost toga pozdrava je u tome što je sada Božji poziv upravljen ženi, Mariji. U njoj će se ostvariti Novi Savez.
Božji plan sklapanja tog novog Saveza ispunit će se u Isusu Kristu. Marija je pozvana da u ime cijelog čovječanstva u vjeri prihvati i dade Bogu pristanak da bi se u njoj mogao utjeloviti Sin Božji: I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama!
Danas je Marija pozvana da prva surađuje u tom slavlju radosti spasenja ljudskoga roda. Ona je početak novoga vremena, početak radosti.
Marija duboko živi starozavjetnu Božju riječ i već shvaća veliko poslanje na koje je Bog – Jahve poziva. Ona treba dati svoj pristanak ne samo u ime svojega židovskog naroda nego u ime svih naroda svih vremena kao kći sionska i duhovni Izrael. Ona je jezgro i početak novoga Božjeg naroda, novog Siona u kojem će se nastaniti Božja prisutnost.
Marija shvaća da je ovdje radost mesijanskih dana. Ona je sva čista, izabranica i ljubav Trojedinoga Boga: Oca i Sina i Duha Svetoga, izabrana za to veliko poslanje, jer se u njoj treba nastaniti Božja prisutnost. Marija se već ovdje pokazuje kao duboko kontemplativna duša koja razmišlja nad tom Božjom riječi. Ona »nije bila potpuno pasivno oruđe u Božjim rukama, nego je sudjelovala slobodnom vjerom i poslušnošću u ljudskom spasenju« (LG 56). Aktivna je u svojoj vjeri. Stoga se zaista zbunila, smela u svojem siromaštvu i bijedi, prepala nad bezdanom otajstva pred kojim stoji i razmišlja. Bog je poziva i ona osjeća da mora dati slobodni, svjesni i spremni pristanak Božjem pozivu.
Ali Bog koji poziva Mariju na tako velika djela dat će joj hrabrost, odvažnost i spremnost da to prihvati. Stoga anđeo joj reče: »Ne boj se Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo začet ćeš i roditi Sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davidovo, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim u vijeke, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja« (Lk 1,28-31).
Marija je našla milost u Boga, jer je malena, neznatna, siromašna, jer je djevica ponizna i milosti puna. Ona je čista i sveta pjesma božanske milosti iz koje se rađa čista vjera u Spasitelja koji dolazi. Zato je Marija izabrana da postane početak, da omogući ulazak Bogu u našu povijest da bi pobijedio neprijatelje i donio nam mir.
Marija je pozvana da postane Majkom Mesije koji će svijetu donijeti mir i radost, svjetlo i život, pravdu i pravednost. Nebo i zemlja čekaju Marijin odgovor.
»Nato će Marija anđelu: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?" Anđeo joj odgovori: „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji (...) Ta Bogu ništa nije nemoguće.« (Lk 1,31-38)
Marija shvaća da se Mesija, Svetac, Sin Božji ne može začeti po prirodnom začeću sudjelovanjem muža, već samo Božjim zahvatom i zato će to čedo biti sveto, jer će biti rođeno »ne od krvi, ni od volje tjelesne, niti od volje muževlje, nego od Boga!« (Iv 1,13). To ne mogu ostvariti ljudi nego samo Bog. Tako će Marija postati Kovčeg živi, u kojem će se Slava Jahve – Boga nastaniti, ali ne više samo u znaku, u oblaku, nego fizički, tjelesno, stvarno.
Djevičansko začeće i rođenje Isusa Krista znamen je njegova božanskog sinovstva, jer se on kao čovjek ne rađa od zemaljskog oca zato što je Isus Riječ tijelom postala, jedna osoba, Druga Božanska osoba koja ima jednoga Oca, Boga.
Tako je djevičansko rođenje Isusovo znamen vječnoga djevičanskog rođenja Riječi od Oca i našega duhovnog rođenja iz »vode i duha« (Iv 3,5), jer Isusa Krista ne treba prihvatiti po tijelu nego po Duhu (2 Kor 5,16).
Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« (Lk 1,38). U ovom najsvečanijem trenutku povijesti čovječanstva i svijeta, Marija se predstavlja kao »službenica Gospodnja« koja omogućuje Božjoj Riječi da se utjelovi. Taj »Fiat – Neka mi bude!« je jedincati i neponovljivi »Da!« koji određuje povijest svijeta jer tada počinje ostvarenje spasenja ljudi. U taj Marijin »Da!« Božja ljubav, Duh Sveti, izvor svakog života, satkao je u njoj tijelo Sina Božjega. Marija daje svjesni i odgovorni pristanak u ime svega čovječanstva. Bio je to čin velike ljubavi i predanja svojega djevičanstva Bogu, ali nadasve čin poslušnosti i istinske vjere.
Marija je Djevica koja sluša i vjerom prihvaća Božju riječ. To njezino potpuno predanje u vjeri Bogu bila je pretpostavka i put Marijinu Božanskom majčinstvu. Puna vjere zače Krista u svome srcu, a zatim i u svome tijelu. Tijelo koje Isus uzima od Djevice Marije postaje novi Božji hram u kojem se svi mi ugrađujemo kao živo kamenje u izgradnji Božjeg kraljevstva, te euharistijski kruh koji daje život svijetu.
Stoga Marija zbog svoje vjere postaje slika Crkve koja posebno u liturgiji sluša, prihvaća, časti i proglašava Božju riječ; razdaje ju vjernicima kao kruh života da bi se i u njima Krist mogao ponovo utjeloviti i rasti do punine.
»Današnja nas svetkovina Navještenja Marijina pozivlje da pođemo za Marijom putem vjere, putem djelatne vjere. Takva je vjera velikodušna jer se otvara Božjoj riječi i prihvaća Božju volju, kakva bila i kako god se iskazivala. Takva je vjera jaka, jer nadvladava sve teškoće, nerazumijevanja i krize. Takva je vjera djelatna, a pothranjuje ju kao živi oganj ljubav koja želi hrabro surađivati s Božjim planom o nama« u izgradnji Božjega kraljevstva (Ivan Pavao II., Na blagdan Navještenja, 25.ožujka 1981.)
