Pokraj čiste vode rijeke Vrbasa smještena u ravnici Banja Luka živi odavn
Read more »Dolac, malo mjesto nadomak nekada vezirskoga grada Travnika, obiluje ne samo l
Read more »Imenovana nova uprava Provincije Majke Divne – Sarajevo U Samostanu Majke Divne u Saraj
Read more »„Ako su u očima ljudskim bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti.“ Mudr 3,4
Read more »Na 5. svjetski dan siromaha u nedjelju 14. studenoga 2021. god. u katedrali Srca Isusova u Sarajev
Read more »U crkvi sv. Vinka Paulskog mi sestre milosrdnice imale smo trodnevnu pripravu za svetkovinu
Read more »Biti Vinko svoga vremena
Proslavljena je svetkovina sv. Vinka u Ljubuškom, 27. rujna 2013. god. Sveto misno slavlje predslavio je fra Mario Knezović, kočerinski župnik, uz koncelebraciju četvorice svećenika. Fra Mario je prigodnu propovijed započeo smjelim pitanjem „Vjerujete li vi u Boga?". Niije dugo čekao odgovor koji je glasio „Vjerujem!" Zatim je nastavio:
„Danas slavimo svetkovinu sv. Vinka. No, zašto se sjećamo svetaca? Nekad mi mislimo da su svetci imali lijep život, jer ih mi danas prikazujemo tako da poželimo živjeti njihove sudbine, ali ne u smislu da uzmemo njihovo životno breme, nego da živimo njihovu slavu koju su zemljom pronosili. Biti svetac znači biti i ruglo svoga vremena. Biti svetac znači biti odbačen i neshvaćen od mnogih. Biti svetac znači plivati uzvodno i kad ti se svi sa strane rugaju. Drugi plivaju nizvodno, a on uzvodno. To zahtijeva trud, zahtijeva napor. Sveci su bili drugačiji od nas jer su uvijek znali gdje je izvor, gdje je voda najbistrija. Oni su išli ka tome izvoru da se tamo napiju. Nisu bili oni koji su se prignuli nad prvu lokvu, nego su znali čekati, trpjeti, prešutjeti svoje nutarnje žudnje kako bi došli do izvora, a to je Bog, i tu napojili svoje srce i utažili žeđ svoje duše. Doista, sveci su putokazi i potvrda. Zato ih slavimo, ne da ih se samo sjetimo, nego da ih pokušamo i nasljedovati, pri tom ne zaboravljajući Isusove riječi „Budite sveti jer sam ja svet". Na koncu, da!, vjerujemo u Boga „usprkos križu svoje bolesti, samoće i starosti". Radosni je to Credo ispaćenih srdaca i ruku uprljanih radom, ruku koje nakon svega mirišu dostojanstvom djece Božje.
Između postavljenog pitanja i „amena", ohrabrio nas je da uvijek činimo dobro kao oni koji znaju tko su njihovi bližnji, da budemo spisatelji knjige vlastitoga života koja će biti čitana u vječnosti. Da budemo karakterni ljudi, ne beskralježnjaci!, koji ne izokreću Isusovu logiku. Da se borimo za bolje, plemenitije sutra susrećući Boga u sebi i u svojim bližnjima po uzoru na „dobrog sveca" koji i danas iz vječnosti milosrdnom ljubavlju osvaja svijet.
s. M. Izabela Đaković