Misijska akcija sestara milosrdnica u župi Uznesenja BDM - Uskoplje

Na svetkovinu Krista Kralja, u nedjelju 26. studenoga 2017. g. već petu godinu za redom, odr

Majka Divna- Stup 2017.

U petak 20. listopada proslavili smo dan naše provincije, Majku Divnu, a također i zaštini

Međunarodni simpozij Vinkovske obitelji u Rimu

Od 12. do 15. listopada, povodom 400. obljetnice vinkovske karizme, održan je međunarodni s

Ispis

Posljednji ispraćaj s. M. Arkanđele Kvesić

            Dana 29. svibnja u 14 sati na groblju Šoinovac u Mostaru ispraćeni su zemni ostatci blagopokojne milosrdnice, s. M. Arkanđele Kvesić. Sprovodne obrede predvodio je katedralni župnik i dekan mons. Luka Pavlović, a misu za sve pokojne sestre redovnice svih redovničkih zajednica koje djeluju na teritoriju Hercegovine predslavio je mons. dr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski,  uz koncelebraciju vise od 20 svećenika u katedrali Marije Majke Crkve. Na svetoj misi, kao i obredima, nazočile su brojne sestre milosrdnice iz sarajevske, zagrebačke, splitske i riječke provincije, prijatelji i rodbina.

            Slično poput Maka Dizdara koji nekoć zapisa: "Zemlja je smrtnim sjemenom posijana. Al' smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema. I nema kraja. Smrću je samo obasjana staza uspona od gnijezda do zvijezda", mons. Pavlović, osvrnuvši se na Bogom plodonosan život naše sestre, istaknuo je prolaznost zemaljskog hodočašća, usporedivši ga sa snom. Čovjek se ne budi na život da bi hodočastio zemljom, nego hodočasti zemljom da bi se probudio na život, ali onaj vječni. S. M. Arkanđela je to znala. Svako njezino zemaljsko buđenje bilo je "za Isusa", a posljednji trenutci trpljenja skroman doprinos Njegovom kaležu boli, dragovoljna kapljica s vlastitog križa za Tijelo Njegovo, za Crkvu. Biskup Perić, kratko progovorivši, u svojoj pastirskoj homiliji nije pošao od smrti, nego od istina o Uskrsnuću, čvrsto uvjeren u onu Pavlovu: "Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu" ( Fil 3,20-21.) Uistinu, radujemo se povratku u nebesku domovinu, dolasku u obećane stanove nebeske, urešene s ono malo ljubavi, ali s čvrstom vjerom da će Bog svojim milosrđem popraviti svu njezinu krnjavost i manjkavost. Ponizno iščekujemo Spasitelja, koji zna što je čovjek, bijedan i grješan, ali ga, usprkos svemu, ljubi do zadnje kapi svoje Predragocjene Krvi. Zato On nije samo moćan, nego uistinu svemoćan podložiti sve k sebi i preobraziti ovo naše smrtno tijelo tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu, ali uvijek u ljubavi i poštujući čovjekovu slobodu. I doista: "Ako smo se krstili njegovim krstom patnje i uskrsnuća; ako smo u krizmi primili sedam darova Duha Očeva i Isusova i postali suobličeni slici Sina Božjega; ako smo od njega primali oproštenje grijeha u ispovijedi; ako smo se hranili njegovim žrtvovanim i preobraženim Tijelom i Krvlju u Euharistiji; ako smo se držali njegovih evanđeoskih savjeta čistoće, siromaštva i posluha, onda ćemo biti suobličeni slici njegovoj. Onda ćemo biti gdje je on. Ima li veće časti i većega uzvišenja od toga?!" Nema, jer život pisan u Kristu, po Kristu i s Kristom može jedino roditi vječnošću. Zato isti pjesnik ima pravo kad dalje piše u svojoj Uspavanci:

"Došao si ovdje

Gdje je najnezahvalnije bilo doći

Ovdje gdje je najluđe bilo stići

Ovdje gdje je ipak najjunačkije bio nići

Jer ovdje se ne živi samo da bi se živjelo

Ovdje se živi samo da bi se umrlo

Ovdje se i umire

Da bi se živjelo."

            Draga s. M. Arkanđela, Bog ti bio nagrada za radost, jednostavnost, požrtvovnost i sestrinsku ljubav prema svima, a osobito najsiromašnijima. Bila ti laka zemlja hercegovačka koju si, uz Boga i čovjeka, najviše ljubila. Počivaj u miru!

s. M. Izabela Đaković

 
Ispis

s Arkandjela1Drage sestre, poštovana rodbino, svećenici, prijatelji, suradnici i znanci naše s. M. Arkađele, tužnim srcem i bolom u duši, ali s vjerom u uskrsnuće i život vječni javljamo vam da je našu dragu sestru Mariju Arkanđelu Kvesić, dana 26. svibnja 2017., nakon duže bolesti u 69. godini života, Gospodin pozvao k sebi u vječnost.

Ispraćaj pokojnice će biti u ponedjeljak  29. svibnja 2017. u 14.00 sati ispred Gradske mrtvačnice Bijeli Brijeg. Pokop drage nam sestre obavit će se na Rimokatoličkom groblju "ŠOINOVAC" u Mostaru. Sveta misa zadušnica služit će se odmah nakon pokopa u katedrali Majke Crkve u Mostaru.


 

"Ja znam dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tada vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima." (Job, 19, 25-27)
U ovom uvjerenju živjela je i naša draga s. M. Arkanđela ( Ruža) Kvesić rođena 29. lipnja 1948. od oca Marka i majke Kate, rođ. Mikulić kao deveto od šesnaestero djece. Iz njezinog životopisa čitamo da potječe iz mnogobrojne kršćanske obitelji u kojoj je molitva bila na prvom mjestu. Još kao malu roditelji su je naučili izgovarati Ime Isusovo i Marijino. To sveto Ime bilo je cijelog života na njenim usnama. Govorila je: „Za Isusa ne smije nam biti ništa teško", a ta vjera i snaga molitve pratile su je kroz cijeli život.
Dok se njezina starija sestra Janja (s. Miroljuba) spremala u samostan sestara milosrdnica, i u Ruži se javila želja da postane redovnica. Ta joj se želja ispunila odlaskom na Zavjetovanje svoje s. Miroljube u Zagreb, gdje ostaje godinu dana radeći u Nadbiskupijskom sjemeništu na Kaptolu, a potom odlazi u Rim na redovničku formaciju i tamo polaže prve redovničke zavjete na blagdan Kraljice svete Krunice 1968. godine. U Junioratu piše: "Uvjerena sam da me je sam Krist ljubazno pozvao da mu služim, širim njegovu slavu i da mu budem na utjehu, dok ga toliki narod svojim nemarom ne prizna za svog Spasitelja." A sestra magistra u novicijatu za malu Ružu piše: „Ona je velikodušno i veselo ostavila svoju domovinu da se u Vječnom Gradu posveti Bogu i da kao sestra milosrdnica nastavlja Vinkova djela ljubavi prema bližnjima."
Po završetku škole za bolničarku 1981. godine poglavari ju, zajedno sa s. Trifonijom Živković, šalju u Molize gdje su sestre ostale punih devet godina. Živjele su i radile među našim Hrvatima koji su se još u XV stoljeću tamo nastanili bježeći pred Turcima iz Dalmacije preko Jadrana. Tim stanovnicima sestre su bile sve, zvali su ih „naše fratrice". Ljubav s. M. Arkanđele prema najsiromašnijima, najbolesnijima, najbjednijima očitovala se svakog dana. Pronalazila bi ih neumorno u cijelom onom kraju, poučavala njihovu djecu i unučad hrvatskom jeziku i folkloru, bolesnima je bila i sestra i doktor. Od 1990. godine, kad su se sestre vratile iz Moliza, radi u penzionatu u Rimu, a ratne 1993. vraća se iz Rimske delegature u našu Provinciju, u Ljubuški, gdje u školi predaje talijanski jezik, a u svo ostalo vrijeme koje je imala na raspolaganju traži stare, bolesne i osamljene i pomaže im. Iz Ljubuškog odlazi u Mostar 16. svibnja 1994. godine i uključuje se u rad biskupijskog Karitasa. Nastavlja misiju milosrdne ljubavi po kojoj ćemo je svi pamtiti. Traži i nalazi najsiromašnije po cijeloj Hercegovini, osamljene u kućama i bolnicama. Svima je svjedočila koliko ih Bog voli, donosila je i srcem i rukama duhovnu blizinu, hranu, pelene i sve nužno za život, prala je zapuštene bolesnike koji nisu imali nikoga, pomagala siromašne obitelji sa brojnom djecom. Živjela je Vinkovu karizmu cjelim svojim bićem. U zajednici je jednakom ljubavlju i odgovornošću obnašala dužnost predstojnice sestarske zajednice u Mostaru u dva mandata, dužnost savjetnice u Prvincijalnom vijeću, te dužnost učiteljice juniorki. Sve je radila s osmjehom na licu koji hrabri i osvaja, gdje god je došla donjela je radost svojim glasnim i veselim pjevanjem, a ta istinska radost rađala se iz predanja volji Božjoj, te strpljivim nošenjem povjerenog joj križa. Zagledana u Kristov križ prihvatila je križ bolesti u proljeće 2008. godine, kad joj je dijagnosticiran karcinom dojke. Prolazila je postaje operacije i kemoterapije u Rimu, a nakon lječenja, vraća se u Mostar s još većim žarom pomagati najsiromašnije cijele Hercegovine. Još jedna teška bolest, karcinom gušterače, slabi njene snage krajem 2015. godine kad odlazi na lječenje u Zagreb. Nakon operacije i „oporavka" vraća se u Mostar, i kad je izgledalo da zaista ne može više, ona skuplja snagu i koristi svaki darovani dan kako bi učinila „ono malo više" čemu nas je sv. Vinko učio. Pjesnik K. Mayer ovako piše: „To znao je Krist i u križu ostavio nam spas. Uprem li u njega pogled svoj, na pola pada teret moj, jer ne trpim više sam, trpimo dva, Moj Brat i ja!" U očima naše s. M. Arkanđele sjalo je to Svjetlo u koje je bila zagledana. A 26. svibnja 2017. zatvorila je zemaljske oči i vratila se u zagrljaj nebeskog Oca. Zahvalne za sve milosti koje nam je Bog po njenom življenju darovao, molimo Ga da je za svo dobro nagradi, da joj učinjeno po ljudskoj slabosti milostivo oprosti i daruje joj zajedništvo s Njim u vječnosti.
Draga naša s. M. Arkanđela, hvala ti! Počivala u miru Božjem!

 
Ispis

s. Vilma PetirDrage sestre, poštovana rodbino, svećenici, prijatelji i znanci naše s. Vilme!
Rano ujutro 29. listopada dogorjela je svijeća ovozemaljskog životnog hoda naše drage s. Vilme Marije Petir. No, dok je gorjela palila je nova svjetla što su u mnogim prilikama, na nebrojene načine i različitim intenzitetom obasjavala put svakog od nas. Teško je govoriti, ipak čast mi je u ovom zadnjem zajedničkom zemaljskom trenutku kazati koju riječ njoj i o njoj, sestri koja nam je svojim življenjem puno dala i svojom dobrotom zadužila sve nas, osobito Sarajlije kroz tolike godine provedene u ovom gradu.
Sestra Vilma rođena je 26.prosinca 1925. godine u Kašini kraj Zagreba, od oca Josipa i majke Dragice, rođene Maljak, kao prvo od petero djece. U svom životopisu do u detalje opisuje dan Prve Svete Pričesti i time jasno ističe kako je još kao djevojčica za vrijeme četverogodišnje pučke škole gajila posebnu pobožnost prema Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. U kasnijim godinama postala je članica Djevojačkog društva Presvetog Srca Isusova i to je pridonijelo jačanju njene želje za svetošću. Slušajući od svog oca o životu i radu radovnica u Mariji je sazrijevala želja za redovničkim životom koju je uskoro otkrila i svojim roditeljima. U samostan sestara milosrdnica dolazi 15. lipnja 1941. godine! S još nekoliko pripravnica najprije pohađa domaćinsku školu u Lužnici, a 30. siječnja 1943. godine započinje bližu redovničku pripravu. Redovničko odijelo obukla je uoči Velike Gospe 1944. godine dobivši ime sestra Vilma. Prve zavjete položila je 15. kolovoza 1945., a doživotne 15. kolovoza 1948. godine.
Odmah nakon položenih prvih redovničkih zavjeta, točnije 20. studenog 1945., s. Vilma dolazi u Sarajevo i započinje službu medicinske sestre u bolnici na Koševu koju je obavljala sve do umirovljenja 1981. godine. Bilo je to teško poslijeratno vrijeme; vrijeme komunističkog režima; vrijeme u kojem su sestre, da bi zadržale radno mjesto u službi bolesnicima, bile prisiljene skinuti uniformu, važan dio svoga identiteta i raditi u građanskom odijelu; vrijeme u kojem su sestre bile protjerivane iz svojih samostana; sumnjive i nepoželjne, neutemeljeno osuđivane i zatvarane.
No, usprkos tako teškom stanju naša s. Vilma znala je nositi to breme! Kroz to teško vrijeme jačala ju je uvjerenost da svakog čovjeka čeka neizbježni susret sa milosrdnim Bogom. Bila je neumorna u zauzetosti da se poštuje vjera svih. Zato je nastojala da se bolesni na smrt opreme sakramentom pomirenja, pa bilo to u koje god vrijeme, makar i u pola noći. A u tome su joj oci franjevci bili i ostali uvijek vjerni suradnici. Na tome vam je od srca bila zahvalna cijelog svog života.
Važnost sestarske djelatnosti upravo u tom vremenu i na tom polju s. Vilma je ozbiljno shvaćala, zato je godinama odlazila u Kuću Maticu u Zagreb i molila poglavare da pošalju još sestara u Sarajevo. Govorila je samoj časnoj majci: „Kada dođete jednog dana pred Gospodina, On vas neće pitati kakvu su kapu vaše sestre nosile, nego zašto je onaj bolesnik bio gladan, žedan, mokar ili zašto je umro bez svetih sakramenata. Rekla sam vam sve, pa kako hoćete!" Poglavarica je odgovorila: „Vidjet ćemo!" i doista pokazalo se da je s. Vilma bila u pravu. Došlo je vrijeme kada je sama uprava bolnice tražila da sestre dođu na razne odjele. Tada su sestre imale uvjet: doći će raditi, ali u svojoj uniformi. Tako su počele i ostale do danas!
Još jednu veliku zaslugu s. Vilme želim istaknuti! Radila je kao glavna instrumentarka i poznavala mnoge liječnike. U ono vrijeme kada su svi naši svećenici, bogoslovi, sjemeništarci bili bez zdravstvenog osiguranja, s. Vilma pronalazila je načina kako im pružiti potrebnu pomoć u bolnici, „bez para i papira", kako je sama znala reći! Bog joj uzvratio svojom dobrotom.
Svoje milosrdničko poslanje služeći bolesnicima i potrebnicima svake vrste nastavila je i nakon umirovljenja njegujući bolesnike po njihovim kućama i stanovima.
Sa svojih 80 godina imala je snage sva sjećanja i iskustvo 60-godišnjeg boravka u Sarajevu staviti na papir, te u knjizi Tragom milosrđa ostaviti kao vrijedno svjedočanstvo za buduće generacije o jednom skromnom životu, do kraja posvećenom Bogu i potrebitim ljudima svoga vremena.
Još jedna djelatnost koja je utkana u život s. Vilme, osobito zadnjih tridesetak godina koje je provela u mirovini, a po kojoj ćemo s. Vilmu svi pamtiti, jest lijepi ručni rad. Djela njenih ruku krase mnoge kutke u samostanima i obiteljskim kućama! S velikom radošću radila je crkveno ruho, tako da brojne oltare po crkvama širom Bosne i Hercegovine, Hrvatske, a sigurno i dalje pokrivaju oltarnici koje je ona vezla, a u sakristijskim ormarima naći će se misnice koje je ona uradila.
Draga naša s. Vilma, hvala Vam što ste kao mlada sestra, prije punih 69 godina došli u Sarajevo i dopustili da Bog po Vama nastavi misiju mirosrdne ljubavi u ovom kraju! Hvala Vam što ste imali hrabrosti braniti vrednote koje ste iz kuće ponijeli, u samostanu usavršili a u teškim vremenima sačuvali i dalje prenosili! Kada ste za vrijeme zadnjeg rata imali priliku izaći iz opkoljenog Sarajeva, te kao i svi drugi bježati da spasite živu glavu, Vi ste se, nakon posjeta svojoj obitelji i Kući Matici vratili u opkoljeno Sarajevo! Na upit jednog svećenika, zašto se vraćate kad je u Hrvatskoj bolje i lakše živjeti, odgovorili ste: „Naši svećenici koji se spremaju u misije dobro znadu što ih čeka u toj stranoj zemlji, pa opet idu žrtvovati se za Boga i ljude. Kad oni mogu ići u daleku Afriku, mogu i ja, uz Božju pomoć u Bosnu koja nam je pred vratima, a tamo su ne samo naša hrvatska katolička braća, nego i ostalih koji su potrebni naše pažnje i ljubavi, koju im Gospodin šalje preko nas!"
Draga s. Vilma, za sve što ste učinili za ovaj puk, i u ime svih koji su bili obogaćeni i pomognuti Vašom dobrotom, želim Vam reći HVALA! Molimo danas, da Vam Gospodin ljudske slabosti oprosti i za svako dobro djelo uzvrati vječnom nagradom na nebesima! Počivala u miru Božjem!

 

 
Ispis

s. M. BenjaminaDana 1. rujna 2014. godine na groblju sv. Mihovila na Gorici u Livnu pokopana je s. M. Benjamina (Agata) Perković, sestra milosrdnica.
Sprovod je vodio župnik fra Vinko Sičaja a nakon ukopa predvodio je sv. misu zadušnicu u župnoj crkvi „Svih svetih" u Livnu. Moleći za pokojnicu, pokraj njezinog odra u kapelici groblja, fra Vinko se kratko osvrnuo na život s. M. Benjamine riječima: „Suočeni smo s tjelesnom smrću još jednog Božjeg stvorenja. Iscrpljena tijela, pri punoj svijesti, uspravna duha, tiho i mirno otišla je u okrilje Ljubavi. Nije lako govoriti o nezaštićenom stvorenju, koje je htjelo zaštiti svako drugo stvorenje!" Govoreći u kratkim crtama o životu i radu s. M. Benjamine, župnik je napomenuo da je služila, ne samo kroz rad, nego još više kroz stav, razumijevanje i suosjećanje, naglašavajući kako je znala sve činiti s velikom ljubavlju i požrtvovnošću ne gledajući koju vrst posla obavlja. „Nije znala samo oprati, očistiti i skuhati, znala je ona i dušu nahraniti, opominjati i savjetovati od čega nije odustajala bez obzira što to baš uvijek ne urodi plodom, a znala je i hrabriti. Imala je posebno poštovanje prema svećenicima a brižna i majčinska prema sestrama."
Kroz svoj život i svoju bolest sagorijevala je poput svijeće da bi na koncu bila potpuno spremna na susret s uskrslim Gospodinom i sa svojim vlastitim uskrsnućem. Vjerujemo da sada uživa u slavi uskrsnuća.
„Braćo i sestre, ovo sada se ipak zove smrt! Od te činjenice ne možemo pobjeći! Neminovna je praznina, bol, žal za propuštenim. Mi od te činjenice ne bježimo, ali ih imamo mogućnost ugraditi u obećanje naše vjere po uskrslom Kristu. Preko naših pokojnih, Nebo nam postaje bliže! Da smrti nema, mi ljudi bismo Nebo zaboravili i ne bi nas uopće zanimalo! A Nebo je prostor za kojim čezne naše biće, toliko čezne da bismo ga željeli i ovdje osjetiti. I ovo nezaštićeno stvorenje što bespomoćno leži pred nama najvećim dijelom svoga života zaskakivalo se dohvatiti ljepotu Neba. Vjerujem da je tu Ljepotu s. M Benjamina svima nama barem malo više odškrinula. Neka joj Gospodin raskrili vrata radosti i obasja uskrsnom svjetlošću koju je Gospodin obećao svima nama. Pokoj vječni daruj joj Gospodine!"
S. M. Benjamina je poželila da joj govor za ukop ima s. M. Stipanka Šibenika koja se tijekom mise zadušnice u ime sestara milosrdnica oprostila od nje pjesmom Za života, brate, za života, naglašavajući da je teško birati riječi oproštaja, jer odlaskom s. M. Benjamine zajednica gubi marljivu, dobru i šaljivu sestru. Sestru koja je sve susretala s mnogo ljubavi. U svom govoru s. M. Stipanka je iznije u kratkim crtama životopis s. M. Benjamine, od rođenja u Podhumu 1933.godine, odlaska u Samostan sestara milosrdnica u Zagreb 1956. godine, polaganja prvih redovničkih zavjeta 16. kolovoza 1963. godine, preko službovanja u raznim kućama naše Družbe i Provincije u kojima se darivala Bogu i bližnjima u raznim dužnostima. Važno je bilo naglasiti da je s. M. Benjamina bila borac, usprkos teškoj bolesti, svoje redovničke dužnosti vršila je revno sve dok je bolest nije svladala i prikovala za krevet.
S. M. Stipanka je zahvalila s. M. Benjamini za sva dobra koja je činila svojim tihim i požrtvovnim radom u mnogobrojnim sestarskim samostanima i na župama, zahvalila je na njezinoj duhovnosti, na smjehu i mnogim šalama, a nadmetnula je da se sigurno i u tom trenutku smije i zbija šale dok pleše i pjeva s anđelima. Riječima: „Zbogom s. M. Benjamina i neka ti je laka ova domaća gruda koju si toliko voljela. Gospodin te primio u svoje naručje i obdario te gledanjem licem u lice. Pokoj vječni daruj joj Gospodine!"

 
Ispis

s M Silvija Naletilic tajnistvoDana 9. kolovoza 2014. godine na groblju sv. Mihovila na Gorici u Livnu pokopana je s. M. Silvija Ljuba Naletilić, sestra milosrdnica.

Na sprovodu je sudjelovalo četrdesetak sestara i uža rodbina, oci franjevci iz župe Livno kao i fratri iz samostana sv. Petra i Pavla na Gorici, te vjernici župe Livno.

Sprovod je vodio fra Ćiro Lovrić, župni vikar, koji je u svom govoru istaknuo samozatajnost i blagost naše s. M. Silvije. Također je napomenuo njezinu molitvenu dimenziju i predanje Gospodinu. Na poseban način je podijelio sa svima svoj doživljaj podjele svetog sakramenta bolesničkog pomazanja s. M. Silviji nekoliko dana prije smrti.

Od s. M. Silvije se kratkim govorom oprostila s. M. Miroslava Ljevar, koja je sa pokojnicom živjela zadnjih petnaest godina. Na početku se zapitala što reći? Kako? Zašto? I dodala da je i s. Silvija uskliknula sa sv. Franjom: "Dobro mi došla sestrice smrti!" Spomenula se skromnog i teškog djetinjstva pokojne sestre koja je išla u najam kao čuvarica blaga i kao kućna pomoćnica. Plodovi skromnog djetinjstva prate s. Silviju i dalje u redovničkom životu. Njena uloga na pozornici života koju joj je Gospodin dodijelio bila je skromna i ne previše vidljiva. Obavljala je sitne kućne poslove, bila pekarica, pomagala u kuhinji, vešeraju, u vrtu, kod bolesnih sestara i u župskom apostolatu. Napomenula je da uloga pokojne s. M. Silvije na pozornici ima istu vrijednost kao i glavna, ako je nema fali, nema punine.

Nabrojila je mjesta u kojim a je s. M. Silvija samozatojno služila Bogu i bližnjemu. Od Kuće matice u kojoj je od polaganja prvih zavjeta 1971. godine, preko župa Potočani, Banja Luka, svetišta Majke Božje u Olovu, preko Dervente, Teslića, Livna i u dva navrata Stupa, do predzadnje etape u izbjeglištvu u Rijeci i od 1996. godine u Livnu.

S. M. Miroslava je zahvalila svem osoblju Internog odjela Županijske bolnice u Livnu koji su uvijek bili od pomoći. Posebna zahvala dr. Franjiću koji je vjerno pratio s. M. Silviju u njezinim zdravstvenim problemima i uvijek bio sestrama na raspolaganju, do zahvale ravnatelju bolnice dr. Ivanu Cikojeviću i svima koji su ove posljednje dane bdjeli uz njen bolesnički krevet.

S. M. Miroslava je završila svoje kratko obraćanje riječju:" Zbogom s. Silvija i oprosti nam one naše sitne sestrinske razgovore. Gospodin neka te primi u svoje naručje i obdari te vječnim gledanjem Njegovog lica. Pokoj vječni daruj joj Gospodine..."

Nakon sprovoda služena je sv. Misa zadušnica. Predvodio je mons. dr. Ratko Perić koji je izrazio svoju osobnu sućut s. Provincijalki i svim sestrama kao i rodbini pokojnice, a također je prenio i sućut te molitvenu blizinu i blagoslov biskupa Franje Komarice. U svojoj propovijedi o blaženstvima, osvrćući se na pročitano evanđelje, biskup Perić je usporedio što svijet kaže za siromahe, za krotke, i čiste, a što Isus kaže svakome od ovih siromašnih, krotkih i čistih. Ova tri blaženstva su na poseban način povezana sa tri zavjeta koje je pokojna s. M. Silvija položila i obdržavala cijeloga života. Još se biskup Perić osvrnuo na jedno blaženstvo a to je blaženstvo koje govorio o milosrdnima koji će zadobiti milosrđe. O važnosti opraštanja: „Ja uvrijeđen, pa moje pravo, pa moje dostojanstvo, pa moje redovništvo, pa moje godine, pa moje biskupstvo... Šta pričaš! To oprosti. Onda si milosrdan i zadobit ćeš milosrđe. Milosrđe se najviše očituje u praštanju."

Biskup je napomenuo da se naša pokojna sestra Silvija potpisivala milosrdnica pa neka joj Gospodin na sudu bude milostiv i milosrdan.

 
Ispis

ssofijasimunovic

 

Sarajevo, blagdan Gospe Lurdske, Dan bolesnika 11.02.2012. god. u popodnevnim satima preminula je naša s.Sofija (Marija) Šimunović na svojoj dužnosti kuharice u našem samostanu Majke Divne na Stupu.
Gospodin joj udijelio vječni pokoj.
Sestra Sofija (Marija) Šimunović rođena je 1. veljače 1943. godine u Potočanima, općina Tešanj, BiH, od oca Mije i majke Mare, r. Baštijanović. Od sedmero djece, dva brata i pet sestara, Marija je bila četvrto dijete po redu. Najstarija sestra je umrla odmah po rođenju tako da je Marija ubrzo preuzela brigu u obavljanju kućnih poslova i čuvanju mlađe braće i sestara. Već prije polaska u školu osjetila je svu težinu i grubost težačkog života. Otac je bio teško ranjen, majka je preuzela poslove na polju a Marija je morala voditi domaćinstvo. Nakon očevog oporavka u bolnici u kojoj su sestre milosrdnice radile, otac je maloj Mariji često pričao o ljubavi i požrtvovnosti sestara, tako da se već u djetinjstvu u Mariji javila želja za redovničkim životom. Svoju želju da se posveti Bogu povjerila je roditeljima nakon završenog četvrtog razreda pučke škole. Zbog siromaštva i teške obiteljske situacije Marija nije mogla nastaviti školu te je i želju za samostanom zatomila jer je čula da bez osmoljetke neće biti primljena u samostan. Koncem 1962. godine misionari su u župi držali župske misije i poticali mlade na svećenički i redovnički poziv. Tako je Marija ponovno osjetila Božji zov i odlučila odazvati se. Roditelji nisu pristali a za Mariju su nastupile dvije godine kušnje i strpljivog čekanja sve dok roditelji konačno nisu dali svoju privolu. Kada su roditelji konačno pristali Marijinoj radosti nije bilo kraja.
Na preporuku župnika 8. veljače 1965. godine Marija je primljena u Samostan sestara Milorsdnica u Zagrebu gdje je kroz dvije godine redovničke formacije radosno iščekivala dan potpunog predanja Kristu. Prve redovničke zavjete položila je 1967. godine a doživotne na Veliku Gospu 1972. u Zagrebu. Nakon položenih prvih zavjeta pomagala je u kuhinji u Kući matici sve do 1974. godine kada je premještena u Sarajevo, u Provincijalnu kuću. Kao savjesna i marljiva kuharica, djelovala je u Sarajevu, Derventi, Zavidovićima i ponovno u Sarajevu, na Stupu, odakle ju je Gospodin pozvao u vječnu domovinu. Službu predstojnice vršila je u Derventi, Zavidovićima i Stocu.
Redovničko zvanje za koje se odlučno borila duboko je cijenila i ozbiljno shvaćala. Uvijek uslužna i nasmijana, više šutljiva i povučena, trudila se uz molitvu i vjerno vršenje svetih redovničkih zavjeta biti cijelim svojim bićem u službi Boga slijedeći primjer Isusa Krista i svetih Utemeljitelja. U svom životopisu je napisala da je najviše molila za krepost strpljivosti, smatrajući da je ta krepost veoma potrebna svakoj redovnici. I doista, u strpljivom podnošenju svih poteškoća i križeva, Gospodin ju je pozvao u čas u koji se njemu svidjelo – služeći sestrama, na njezinom radnom mjestu, u kuhinji. Neka joj Gospodin bude utjeha i počinak a naša molitva neka ju prati na putu do konačnog sjedinjenja s Kristom.

 
Ispis

smilinkaraguzDana, 29. studenoga 2011. godine u 10 sati Gospodin je pozvao našu sestru Mariju Ilinku Raguž u svoja vječna prostranstva, nakon duge i teške bolesti.
Sestra Marija Ilinka (Lucija) Raguž potječe iz brojne i pobožne obitelji sa sunčanog krša iz Kruševa kod Stoca. Rođena je 17. siječnja 1946. godine. U tom poratnom vremenu sveopće neimaštine roditelji su se zdušno brinuli za svoje sedmero djece. Ljubavi nije nedostajalo. Zauzeto je učila od svojih roditelja i redovito pohađala vjeronauk. Prvu svetu Pričest i Potvrdu primila je u prvom razredu osnovne škole. Kad je porasla posvećuje se čuvanju brojnog stada. U životopisu sama piše: „ Moje stado, moja krunica, to je bilo moje veselje. Uvijek sam molila i uz to plela jer je to trebala znati svaka seoska djevojka." Bezbrižno djetinjstvo te život u prirodi i s prirodom usmjeravali su Luciju prema Stvoritelju. Potaknuta susretom sa časnom sestrom donosi odluku poći u samostan i biti redovnica. „Bijeli šlajeri su me privlačili i pokazivali su mi nevinost i požrtvovnost." U župnikovoj preporuci stoji: "... ne goni je u samostan nikakvo razočaranje a ni kućne prilike. Upravo su roditelji uporno nastojali da je odvrate od redovničkog života. Nisu to činili zato što bi bili neprijatelji redovništva, nego što nisu dovoljno poučeni." Shvativši o čemu se radi daju svoj pristanak i doživljavaju ovu odluku kao Božje odlikovanje.
Lucija napušta svoju voljenu Hercegovinu i odlazi u samostan Sestara milosrdnica u Split, 7. travnja 1969. godine. Vrlo brzo se snalazi u svim kućnim poslovima. Uvijek smirena, sa smiješkom na licu, svladava teškoće i napore. Radi strpljivo i s ljubavlju sretna što je našla pravac svoga života. Iz izvještaja njezinih poglavarica iščitavamo da je bistra i svaki posao s lakoćom nauči i s ljubavlju radi.
Privremene redovničke zavjete polaže 24. kolovoza 1971. godine u Splitu, a doživotne pet godina poslije,također u Splitu.
Prva redovnička iskustva stiče radeći kućne poslove u zajednicama u Splitu, Stocu i Sarajevu. 1976. godine odlazi u Derventu i pohađa srednju medicinsku školu. Nakon toga, kao medicinska sestra radi u bolnici u Trebinju. Ratne 1991. godine sestre su morale napustiti Trebinje. Sestra Marija Ilinka dolazi u Mostar i zaopšljava se u tamošnjoj bolnici, a 1994. godine dolazi u Ljubuški i radi u Domu zdravlja do 2004. godine kada sestre otvaraju Dom za stare i nemoćne bez obitelji i bez sredstava za život. Sestra Marija Ilinka je jedna od prve četiri sestre koje počinju voditi ovu ustanovu.
Njezino životno geslo bilo je „Sve mogu u onome koji me jača." Tom snagom je prihvatila i posljednjih godina nosila svoju tešku bolest radeći što može.

U svim mjestima gdje je živjela ostavila je svijetli trag vedrine, jednostavnosti, predanja, blagosti, uslužnosti, dobrote i ljubavi.
U ovom svetom vremenu Došašća vjerujemo da je životna svjetiljka naše sestre bila upaljena i Zaručnikov dolazak očekivan.
Zahvaljujemo Gospodinu za dar života naše sestre Marije Ilinke, a njoj zahvaljujemo za sve ono čime je obogatila zajednicu Sestara milosrdnica i za dobro koje je za svoga života učinila. Primio je Onaj koji joj je danas rekao: „Dođi!"
Sveta Misa zadušnica bila je 30. Studenoga 2011. godine u 15 sati u Domu „Sveti Josip radnik" u Ljubuškom, zatim ispraćaj i pokop na Novom groblju na Humcu.
Počivala u miru!

 
Ispis

sanajedlickos. Ana (Marija) Jedličko preminula je iznenada 20. studenoga 2010. u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Parizu, Francuska.

Rođena je 6. studenoga 1938. u Cerniku, općina Nova Gradiška od oca Đure i majke Sabine r. Osovnikar. Odrasla je i odgajana u kršćanskoj obitelji. Vjeronaučnu pouku primila je u franjevačkom samostanu u Cerniku .
Sestre milosrdnice upoznaje u Dječačkom sjemeništu na Šalati. Zavoljela je taj način života i ujedno spoznala da je to i njezin put.
U samostan je došla 14. lipnja 1958. Redovničko odijelo obukla je 15. kolovoza 1960. Prve zavjete položila je 16. kolovoza 1961., i doživotne 16. kolovoza 1966. godine.
Nakon položenih zavjeta pohađala je jednogodišnji katehetski tečaj na Katehetskom Institutu pri Rimokatoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Radi kao katehistica u Oriovcu, Lužnici, Godine 1969. odlazi u Zemun gdje pohađa srednju medicinsku školu. Po završetku škole vraća se u Kuću maticu a potom odlazi u Austriju, gdje radi u staračkom domu. Osnutkom provincije u Bosni i Hercegovini 1974. dolazi u Sarajevo i radi kao medicinska sestra. Ostaje u Sarajevu u najtežim ratnim danima i dijeli tešku ratnu sudbinu sugrađana. Od velike je pomoći bila njena stručnost medicinske sestre a također i njezina nesebična zauzetost, napose na Stupu gdje je pomagala župniku i svima potrebnima. Umirovljena je 2003 a onda započinje novi način služenja Bogu i bližnjima u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Parizu. Na toj službi Krist Kralj je poziva k sebi, po našem mišljenju, iznenada. Ali "misli vaše nisu moje misli, i puti moji nisu vaši puti, govori Gospodin. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli." (Iz 55, 8-9).

 
Ispis

 sevaldinacorusaEvaldina (Ana) ĆORUŠA rodila se 28.svibnja 1920. u obitelji Ante i Jele r. Mrkonjić u mjestu Ravne Gornje, župa Žepče. Osnovnu školu završila je kod sestara milosrdnica u Žepču.

Godine 1938. stupila je u samostan sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu, Frankopanska ulica.

Zavjete je položila 23.travnja 1940. Tijekom Drugoga svjetskog rata bila je na službi u Sarajevu, odakle su je komunističke vlasti protjerale 1945.

Nakon toga vraća se u Zagreb, a najveći dio službe provodi u Gradecu kraj Križevaca.

U jesen 1999. dolazi u Žepče u kuću sestara milosrdnica, gdje boravi do jeseni 2007., a od tada se nalazila u samostanu u Sarajevu.

Umrla je u Sarajevu 18.rujna 2010. u 91. godini života. Pokop sestre Evaldine bio je 20. rujna na groblju sv. Josipa u Sarajevu.