Misijska akcija sestara milosrdnica u župi Uznesenja BDM - Uskoplje

Na svetkovinu Krista Kralja, u nedjelju 26. studenoga 2017. g. već petu godinu za redom, odr

Majka Divna- Stup 2017.

U petak 20. listopada proslavili smo dan naše provincije, Majku Divnu, a također i zaštini

Međunarodni simpozij Vinkovske obitelji u Rimu

Od 12. do 15. listopada, povodom 400. obljetnice vinkovske karizme, održan je međunarodni s

Ispis

05 SvStjepan velikaDanas imendan slavi naša s. M Stipanka Šibenik. Od srca čestitamo!

Broj je vjernika u prvoj Crkvi svakim danom rastao. Apostoli su neumorno propovijedali i potvrđivali svoje riječi brojnim čudesima. Na početku je većina obraćenika bila palestinskog podrijetla, ali kako su Židovi bili raštrkani po Maloj Aziji i istočnoj Europi, Evanđelje se širilo po svim krajevima gdje se govorilo grčki. Ti novi obraćenici, koje nazivahu Helenistima, potekavši iz tuđe sredine, imali su mnogo šire ideje i poglede od svoje braće u Palestini. Stoga se brzo stala očitovati neka napetost među tim dvjema skupinama.

Najprije ju je donekle umirio ugled apostola, ali je ipak došlo do sukoba kad su se Helenisti tužili zbog načina postupanja prema njihovim udovicama pri dijeljenju svakidanje hrane. Da riješe to pitanje, apostoli su zaredili sedam đakon s posebnom dužnošću da se brinu za red kod agapa, da dijele poklone vjernika i da nose Euharistiju bolesnicima te utamničenicima. Najugledniji i najenergičniji između njih bio je Stjepan. Tek što je počeo djelovati, istakao se revnošću i čudesima koja je Duh Sveti činio preko njega. On je navukao na se mržnju starih Židova zbog plemenite i smione slobode kojom je naviještao Evanđelje u svakoj prigodi. Tako jednoga dana, kad im je predbacio što su progonili proroke i ubili Pravednoga, oni mu nisu dali ni da završi, nego ga izvedoše izvan grada da ga kamenuju.

Za svoga mučeništva sv. Stjepan, prvi mučenik, molio je za svoje progonitelje među kojima se nalazio i mladi Savao. Povjesničar Danijel Rops ovako opisuje prvomučenika sv. Stjepana: »Preko trgova punih ljudi i preko stepeničastih jeruzalemskih ulica bijesna rulja gonila je na smrt jednog čovjeka. To je bio mlad čovjek – pun milosti i snage – čije je čelo odsijevalo mudrošću, smionošću, te koji je bio čudesno smiren. On je, ipak, dobro znao kamo ga vode: prema onom strahovitom mjestu, kamo su stoljećima dovodili buntovnike protiv zakona i žene preljubnice da u strahoti završe svoj život. On je išao u smrt kamenovanja, udaran, pogrđivan, s razderanom tunikom, licem išaranim od modrica; išao je naprijed ravnodušan prema bijesnim povicima, očima uzdignutim prema nebu, a usne su mu šaptale molitvu; izgledao je kao da više ne pripada ovoj zemlji, posvema već uronjen u vječnost. Prošlo je već nekoliko mjeseci kako je umro na jednom golom brežuljku blizu drugih gradskih vrata, na jednom od onih zapuštenih zemljišta kojima su bludili zapušteni psi i drugi grabljivci, takozvani prorok po naređenju narodnih poglavica i svećeničkih prvaka, razapet među dva razbojnika.

Sav je Izrael tada mislio da će to biti kraj i njegovu imenu i njegovoj sekti, o kojoj neće više nitko voditi računa, osim nekoliko usijanih glava, koje su se od vremena do vremena javljale u narodu obećanja, no samo za nekoliko tjedana, da ih onda posve nestane. Uvečer petka 7. travnja godine 30. nije bilo mnogo junaka koji su bili vjerni takozvanom Mesiji. Razbjegavši se, raspršeni, šćućureni po podrumima stanova i po grobljima, kakav su se usudili pružiti otpor presudi Velikog vijeća? – Nikakav! I ljudi reda su zaključili da je afera s Isusovim imenom zauvijek pokopana. No, činjenice su ipak opovrgle ta predviđanja. Veoma brzo, drugi dan poslije golgotske drame, pristaše Galilejca oživješe. Manje od dva mjeseca nakon one nesretne večeri, koje su svi prolaznici mogli vidjeti kako umire avanturista na drvetu, mogli su svi čuti na otvorenom trgu kako poglavica njegove 'bande', po imenu Petar, viče na sva usta pred narodom: 'Ljudi Izraelci, čujte: Isus Nazarećanin, onaj isti koga ste usmrtili po rukama bezbožnih, razapevši ga na križ, taj čovjek kome je Bog pružio svjedočanstvo mnogim snažnim djelima, čudesima i znakovima, koja se dogodiše među vama – Njega je Bog učinio Gospodinom i Mesijom, to je Isus koga ste vi raspeli.'

Koja smionost! Proglasiti Spasiteljem, Mesijom, očekivanim slavnim izraelskim kraljem kukavnog osuđenika... ODAKLE tim ljudima tolika vjera i preuzetnost? Na to su pitanje imali odgovor. Isus, tvrdili su oni, nije dugo ostao u vlasti smrti. Treći dan poslije njegova pokopa njegov se grob našao prazan. On se ukazao svojim vjernim, najprije toj i toj osamljenoj osobi, zatim skupini sve brojnijoj i brojnijoj. Za vrijeme od 40 dana on je ponovno živio na zemlji tajanstvenim životom, nadnaravnim s jedne strane, a opet posve sličnim s nama smrtnicima, budući da su ga mogli doticati prstima, budući da su ga vidjeli kako jede kruh i ribu, u isto vrijeme podvrgnut nepoznatoj sili, koja zbunjuje, prolazeći kroz zatvorena vrata i naglo se ukazujući na četiri kraja Palestine. Taj se drugi Isusov život još čudesnije završio: jednog lijepog proljetnog dana na Maslinskoj gori, dok je još poučavao svoje prijatelje, uzašao je na nebo, kao da ga je vukla neka neodoljiva sila koja je iz njega izlazila, i tako je nestao pred njihovim začuđenim pogledima...

Eto na čemu je počivala vjera Galilejaca. Petar je, također, rekao okupljenom narodu: 'Onaj koga ste vi raspeli, njega je Bog uskrsnuo; on je raskinuo za njega okove smrti. Tome smo mi svjedoci!' I tu nevjerojatnu tvrdnju, to izvikivanje tako apsurdne činjenice prihvaća sve veći broj muškaraca i žena. Oni, dapače, idu iz kuće u kuću, od skupine od skupine, i priopćuju im svoju vjeru u Uskrsloga, pozivajući se na njegov uzoran život, naučavajući temelje njegova nauka. To se nadasve događalo poslije Duhova. Toga dana, kad je sav Izrael slavio uspomenu na objavu koja je dana Mojsiju, dok su Galilejci bili skupa, zbio se još jedan neobičan događaj: to se na vani očitovalo snažnim vjetrom koji je dolazio s posve mirnog neba; unutar kuće gdje su se svi nalazili, vidjeli su, kako tvrde, kako na njih silaze vatreni jezici i postavljaju se na svakoga od njih: vatra Duha Svetoga. Tada su se prvi put usudili javno posvjedočiti da pripadaju Kristu i da će odsada biti svjedoci njegove riječi. Otada su izgubili sav strah, svu suzdržljivost.

I čudo! – kad su naučavali te stvari, svatko ih je razumio u svom jeziku i mnogi koji su ih slušali bili su ganuti u srcu. Tako je mala sekta Galilejaca započela pridobivati pristaše. Kad je Petar govorio na pragu cenakula na dan Duhova, jedan se broj prisutnih ganuo: oni su se pokajali što su odobrili pravno ubojstvo Sina čovječjega i zatražili su vidljiv znak oproštenja, koji se nazivao krštenje. Malo kasnije čudesno ozdravljenje hromog čovjeka u hramskom trijemu, po dvojici vjernih Kristu, Petru i Ivanu, dopunilo je učinak propagande; broj je krštenih rastao. Svakako taj broj još nije bio tako značajan. Možda najviše nekoliko tisuća. Ta je šačica, uistinu, malenkost prema židovskoj zajednici koja se okupljala oko svećenika, budnih čuvara strogog obdržavanja Zakona; a još manje prema gigantskom rimskom imperiju u kojem je obećana zemlja bila samo jedan kanton. Taj se imperij protezao od Škotske do Egipta, od Kavkaza do Sahare, a vladao je njime zajedljivi, nepovjerljivi, spreman na sankciju i okrutnu kaznu, žalosni starac s otoka Capri, Tiberije. No ta je mala sekta znala da je preodređena za visoku zadaću; gorušičino zrno, prema

Učiteljevim riječima, znalo je dobro da će postati stablo. I to je uvjerenje uzdizalo srca. Uistinu, Rim se nije ništa zanimao za malu sektu koja se pozivala na nekog Proroka koji je završio na križu. Prokurator Poncije Pilat, koji je predstavljao imperij, uvijek na oprezu u svojoj tvrđavi palači Antoniji nije se ograđivao da brutalno podržava red među židovskim narodom kojeg je držao apsurdnim, nerazumljivim, nepodnosivim. Isus je umro, jer je javni red bio narušen njegovom krivnjom. Sve se povratilo u mir. Pilat nije dalje istraživao... Književnici i zakonoznanci, koji su bili među prvim agentima zavjere koja je pogubila Isusa, nisu gledali bez nepovjerenja malu skupinu njegovih učenika. Dvije strane, što su se borile za utjecaj u Izraelu, saduceji i farizeji, u svemu su se mrzili, samo su se slagali u jednoj točki: ne dopustiti da takva propaganda Isusovih učenika poprimi važnost. Stoga su zatvorili apostola Petra i Ivana poslije čuda s hromim čovjekom da ne bi govorili. Ali uzaludna nada! S mirom, bez straha, oni su odgovorili: 'Mi ne možemo šutjeti o tim stvarima!' I kad su im predbacivali da su vjerolomni prema zajedničkom zakonu, oni su se usudili izgovoriti ove riječi blasfemnog ponosa: 'Bogu se valja više pokoravati nego ljudima!'

Čudo s neba, dobrohotno zauzimanje rabina Gamaliela, jednoga od najodličnijih učitelja zakona, spriječilo je najoštrije kazne protiv apostola. Ali, jesu li članovi Velikog vijeća mogli zaboraviti da su ti ljudi izričito rekli da je krv Pravednoga pala na njih? Jesu li mogli dopustiti galilejsku propagandu koja je imala dapače pristaša i među svećenicima? I veliko je mnoštvo svećenika poprimilo vjeru (Dj 6,7). Ta teokracija, ta diktatura velikih svećenika i bogoslova, koja je tada bila u izraelskoj zajednici, nije mogla trpjeti novotare, uz opasnost da vide kako im se ruši ugled. Sukob između glavara židovskog naroda i onih koji su širili novo naučavanje bio je fatalan. On je buknuo između 32. i 36. godine. Povod je bio ovaj: U zajednici Isusovih vjernika, u Kristovoj Crkvi, stalan razvitak broja privrženih postavljao je nove probleme. Vođe, koje je odredio Učitelj, apostoli, sve su više i više bili zauzeti naviještanjem Evanđelja, koje je prelazilo zidine svetog grada i širilo se po raznim mjestima Palestine. Tako više nisu nalazili vremena ni za najčedniju administraciju, socijalnu akciju i odnose s vjernicima... Kako to redovito biva među ljudskim skupinama, pojavila su se trvenja zbog dijeljenja milostinje. Te su se poteškoće pokazale naročito među judaizantima, tj. vjernicima palestinskog podrijetla, i helenistima, tj. onima koji su potjecali iz židovskih kolonija raspršenih po Bliskom istoku.

Da prime poslove administracije, da nadgledaju odnos među vjernicima i dijeljenje milostinje, apostoli su si izabrali pomoćnike đakone; izabrali su ih sedmoricu: Stjepana, Filipa, Prokora, Nikanora, Timona, Parmena i Nikolu. Svi su, vjerojatno, bili mladi ljudi, puni energije, smionosti i odlučnosti. Jedan se od njih zvao Stjepan – grčki: Stephanos. I samo to ime dostaje da označi da je bio rodom iz onih velikih helenističkih gradova gdje je kršćanstvo počelo puštati korijenje. Njegova revnost i govornička vještina brzo su došle do izražaja. Ne zadovoljavajući se da obavlja samo socijalne i administrativne funkcije, koje su mu bile povjerene, htio je sudjelovati i u velikom dijelu propagande. Viđali su ga ne samo u Salamonovu trijemu, u hramskom predvorju ili po uglovima ulica kako propovijeda skupinama, nego je, dapače, prodirao i u sinagoge, gdje se skupljahu prema svom rodnom mjestu Židovi helenisti iz Cirene i Antiohije, Azije i Cilicije, i upuštao se s njima u rasprave. U mladenačkom žaru nije štedio nikoga. Dok je Petar u svojim govorima osobito nastojao uvjeriti svoje slušatelje da je Isus obećani Mesija, Stjepan se nadasve zadržavao na Učiteljevu nauku, koji je bio veoma oštar i silan, upotrebljavajući najrevolucionarnije izreke: 'Ne meće se novo vino u stare mješine, ne stavlja se novo platno na staru tuniku.' Najednom su se stare mješine i tunike osjećale pogođene i tako je Stjepan doveden pred Sanhedrin. Trenutak je bio pogodan za židovske poglavice da malo zaustave propagandu Galilejaca.

Prokurator Poncije Pilat nije više bio u Antoniji; zbog nekog nereda u Samariji, zbog kojega je Pilat počinio mali pokolj, bio je tužen legatu Sirije Viteliusu, budućem caru, koji ga je poslao u Rim da se opravda. Njegov nasljednik još nije došao u Jeruzalem. Čas je, dakle, bio zgodan da se uhvati, osudi i pogubi jedan čovjek... Stjepan je, dakle, bio uhvaćen i sastalo se Veliko vijeće. Ilegalnost je bila očevidna: utvrđen u »huli« Stjepan nije mogao biti nego osuđen na smrt; ali bez rimskog autoriteta kazna se nije smjela izvršiti. Proces nije išao za drugim nego da pobuni narod protiv Isusovih pristaša; no, možda optuženik bude ipak i ubijen... Plan je divno uspio. Istina je da Stjepan nije ništa učinio da ga spriječi. Pred licem tih ljudi, u kojima nije priznavao suce, nastupio je čvrsto. Perspektiva: proliti krv za Krista uzdigla je njegovu dušu i njegovo je lice odsijevalo rajskim svjetlom. Optužiti ga zbog hule? Ali to je on sam koji se je optužio: 'Tvrdovrati i neobrezanih srdaca i ušiju! Vi se jednako protivite Duhu Svetome; kako vaši oci tako i vi. Kojega od proroka ne progoniše oci vaši? I ubiše one, koji su naprijed javljali dolazak Pravednika, kome sad vi postadoste izdajnici i ubojice.

Vi koji primiste zakon odredbom anđela, ali ga ne držaste' (Dj 7,51–53). To je bilo previše. Škripanje zubi, teatralno deranje odjeće! Vijećnici su bili razjareni. Bijes im je navirao na usta u mnoštvu pogrda. Ali ne pripadajući više zemlji, podignutih očiju, sjajnog lica, dok je bijesna rulja pozvana od svećenika navalila na nj vodeći ga u smrt, đakon je Stjepanu šaptao ekstatičnim glasom: 'Vidim nebesa otvorena i Sina čovječjega gdje stoji s desne strane Boga!' Na zlokobnom polju kamenovanja Stjepan je pao na koljena. Rulja je oko njega nastavila povicima smrti. Prema zakonu, svjedoci koji su ga optužili, koji su, dakle, odgovorni za njegovu osudu, morali su baciti prvi kamenje. Stoga pograbiše najteže kamenje, zavitlaše i baciše na mučenika. Na čelo, na trup, na leđa, na lice padaše bez prekida veliko i malo kamenje. Đakon nije vikao niti protestirao. Jedan čas je molio: 'Gospodine Isuse, primi moj duh!' Zatim se skotrljao na tlo, lica razmrskana velikim kamenjem. Još su čuli kako govori jakim glasom: 'Gospodine, oprosti im grijeh!' Zatim je zašutio i zaspao u vječnoj ljubavi. Malo podalje od mjesta na kom se događao zločin stajao je nepomičan jedan mladi čovjek, kao da ga je okamenilo uzbuđenje. Nije bio lijep, već malen, riđokos, neuredne brade, grbavih nogu.

Nervozan, od vremena do vremena brisao bi čelo i glavu, koja je bila rijetke kose. Smežurana lica, ukočena pogleda, zubiju zavinutih u usnice, promatrao je prizor pohlepno. Pokraj nogu ležala mu je hrpa odijela onih razbojnika koji su ga odložili da budu mirniji, a on ga je morao čuvati... To je bio mladi student religioznih znanosti, učenik rabina, čuvar svetog Zakona. On je bio rodom iz Tarza u Ciliciji, a zvao se Savao...« Mržnja, koja je dovela do smrti sv. Stjepana, izgledalo je da će se smiriti. Ali god. 41. Herod Agripa primio je od cara Klaudija upravu Judeje i Samarije. On je bio unuk Heroda Velikog i nećak Heroda Antipe, koji je vladao za Isusove muke. Da zadobije povjerenje Židova, učinilo mu se kao najbolje sredstvo otvoriti novo progonstvo protiv Crkve. Ne zadovoljavajući se da pograbi osobe drugotne važnosti, kao što je bio đakon Stjepan, on je odlučio napasti vođe. Godine 42. pogubi mačem sv. Jakova Starijega, brata sv. Ivana, apostola i evanđeliste. U isto vrijeme zatvori Petra, glavu dvanaestorice, ali ga je čudesno oslobodio anđeo.

Sada je postao Jakov Mlađi jeruzalemskim biskupom. Premda je bio cijenjen od Židova zbog svoje savjesne vjernosti zakonu, ipak je bačen s vrha hrama, a zatim zasut kamenjem godine 62. Da izbjegne toj protukršćanskoj razjarenosti, veći dio vjernika morao se razići po selima Judeje, po Samariji i Siriji i po otoku Cipru. Najveći, pak, broj izbjeglica primio je grad Antiohija. To je tada bio treći grad na svijetu: Rim, Aleksandrija, Antiohija. Osnovao ju je god. 301. prije Krista makedonski vođa Seleuk i prozvao Antiohija u čast svom ocu Antiohu. Odonda su nikla uz stari grad tri nova predgrađa, od kojih je svako imalo svoje zidine, a sva su tri bila zajedno s Antiohijom opasana osobitim, 17 m debelim zidinama. Ta šira Antiohija bila je 4 km duga, a 2 široka i brojila je oko 500.000 stanovnika. Raširila se u plodnoj dolini kojom teče rijeka Oront i u sto trakova napaja gajeve i vrtove. S juga je zatvorila grad gora Silpije sa svojim mnogobrojnim špiljama u kojima su kasnije samotovali mnogobrojni kršćanski pustinjaci.

Cio grad presijecale su usporedo dvije glavne ulice ukrašene s obje strane trijemovima, da štite svijet od sunca i kiše. Pod njima su šetali mnogobrojni besposličari i žene načičkane svakovrsnom istočnom raskoši u odijelu i nakitu. Bogatija gospoda dala su se nositi od 4 roba u zlatom izvezenim nosiljkama. Sredina je ulice bila popločana mramornim pločama po kojima su topotali odabrani konji vozeći svijet na šetnju ili u kazalište. Dok je Crkva svakim danom u Jeruzalemu opadala zbog svog uskogrudnog nacioanlizma, u Antiohiji se, naprotiv, razvijala kršćanska zajednica, prožeta novom snagom, oslobođena zapreka judaizma, puna spremnosti da donese novu vijest spasenja Grcima i poganima. Od toga časa Antiohija postaje životno središte čitave Crkve. Ovdje su vjernici prvi put nazvani kršćanima, to jest učenicima Kristovim i iz tog grada započinje kršćanstvo osvajati helenski, da zatim osvoji rimski svijet. Jeruzalem i židovski narod bili su vidljivo kažnjeni Božjom desnicom. Godine 70. budući imperator Tito opsjedao je Jeruzalem četiri mjeseca.

Glad je u gradu bila tolika da su majke bile prisiljene klati i jesti vlastitu djecu. Josip Flavije veli da je u tom ratu poginulo što od gladi što od mača preko milijun Židova. Više od 300.000 bilo je prodano kao roblje i odvučeno u Rim iza pobjedničkih Titovih kola. 100.000 bilo je upotrijebljeno za gradnju Titova slavoluka i gigantskog Koloseja, koji se vide još i danas. Hram jeruzalemski bio je razoren i tako je prestala opstojati barem kakva takva židovska samostalnost. Od tog vremena Židovi žive bez domovine, bez kraljevstva, lutahu po čitavom svijetu. Što se pak tiče Palestine, ona je prešla kasnije u ruke Arapa, zatim u ruke križara, zatim u ruke Turske sve do I. svjetskog rata, kad je prešla pod mandat Velike Britanije. Poslije II. svjetskog rata, u jednom dijelu Palestine nastala je država Izrael koja nastoji pridobiti za Židove svu staru domovinu.

Imendani

11. studenoga sv. Martin Tourski

Danas imendan slavi naša s. M. Davorka Subašić. Od srca čestitamo!

17. studenoga sv. Elizabeta Ugarska

Danas imendan slavi naša s. M. Elizabeta Tunjić. Od srca čestitamo!

21. studenoga Prikazanje BDMarije

Danas imendan slavi naša s. M. Daroslava Ivoš. Od srca čestitamo!

26. studenoga sv. Leonard Portomauricijski

Danas imendan slavi naša s. M. Leonarda Raguž. Od srca čestitamo!

28. studenoga sv. Katarina Laboure

Danas imendan slavi naša s. M. Katarina Dunđer. Od srca čestiamo!

8. prosinca Bezgrešno Začeće BDM

Danas imendan slave naše sestre: s. M. Zorislava Katić, s. Maristela Franjić i s. Marijana F

26. prosinca sv. Stjepan Đakon

Danas imendan slavi naša s. M Stipanka Šibenik. Od srca čestitamo!

27. prosinca sv. Ivan Apostol

Danas imendan slavi naša s. Ivana Jurić. Od srca čestitamo!